Čitanja: Iz 66,18–21; Ps 117,1–2; Heb 12,5–7.11–13; Lk 13,22–30

Uvod

Isusu postavljaju pitanje koje je i danas aktualno: Hoće li se spasiti mnogo ljudi ili malo? Hoćemo li u nebu zateći i one koji nisu redovito išli na misu, ali su bili „dobri ljudi”, ili je Božje kraljevstvo rezervirano samo za one koji su se potpuno i beskompromisno predali Kristu?

Tko će se spasiti?

Pitanje postavljeno Isusu bilo je vrlo aktualno među rabinima onoga doba jer se činilo da Sveto pismo na njega daje dvoznačne odgovore. Bog je Abrahamu obećao da će mu potomstvo biti brojno poput zvijezda na nebu (usp. Post 15,5), no taj se brojni narod nakon mnogih nevolja raspršio te je od njega ostao samo malen „ostatak Izraela” u Jeruzalemu i okolici. Prorok Izaija taj ostatak naziva izabranim narodom koji će biti spašen (usp. Iz 10,20–22; 11,10–11; Jr 23,3–4). S vremenom su nastale napetosti između Izraelaca koji su ostali na jugu, oko Jeruzalema, i povratnika iz dijaspore na sjeveru. Južnjaci (Judejci) smatrali su sebe „pravim ostatkom” koji će se jedini spasiti, međutim, u Pismu se opetovano naviješta da će svi narodi svijeta slaviti Gospodina, što nam potvrđuje i današnji psalam (usp. Ps 117,1).

Stoga bi pitanje upućeno Isusu, malo pojašnjeno, glasilo: Hoće li se spasiti samo „pravi” Izraelci s juga ili će Bog pozvati sve Abrahamove potomke? Je li dovoljno roditi se u židovskom narodu da bi se ušlo u Kraljevstvo ili je potrebno nešto više? Što je s proročanstvima koja naviještaju spasenje svih naroda?

Brinite se za svoje spasenje

Primijetimo da je pitanje postavljeno u trećem licu množine (oni), ali Isus odgovara u drugom licu (vi): osoba pita o spasenju drugih, a dobiva odgovor da se radije brine o svome spasenju. Ljudi koji se bave tuđim životima i procjenjuju tuđu vjeru često pretpostavljaju da su sebi već osigurali mjesto u Božjem kraljevstvu. U prispodobi koja slijedi Isus upozorava da će se mnogi takvi neugodno iznenaditi.

Onima koji su ostali izvan Božjeg kraljevstva, Bog kaže: „Ne znam vas odakle ste!” (Lk 13,25). Ne kaže im da ne znaju dovoljno o vjeri ili da nisu redovito dolazili na misu. Oni se pravdaju: „Pa mi smo s tobom jeli i pili” (Lk 13,26), što jasno upućuje na euharistiju, no samo to nije dovoljno. Da bi se ušlo u Božje kraljevstvo, nije dovoljno znati za Isusa: potrebno je poznavati Isusa. Mnogi idu na misu, ali im Isus ostaje stranac.

Prije dosta godina razgovarao sam s jednom osobom pa smo se između ostalog dotaknuli i teme vjere, na što je ona, prepuna samodopadnosti, prokomentirala: „Gle, ja ti znam sve o Crkvi! – Ja sam pjevala u zboru.” Oboje smo tada imali dvadeset godina. Možda je ona doista znala mnogo o Crkvi, no očito nije poznavala ni Crkvu ni Isusa, inače ne bi tako govorila. Mislim da čak ni papa nema pravo reći da u potpunosti poznaje Boga, jer Boga ćemo upoznavati cijelu vječnost.

Zato Isus na pitanje o spasenju drugih odgovara: „Borite se…” (usp. Lk 13,24). Ovo je sportski, natjecateljski izraz (grč. agōnizomai) koji se vrlo rijetko upotrebljava u Evanđeljima, ali se zato sv. Pavao često služi njime kada opisuje stvarnost, težinu i ozbiljnost duhovnog života (usp. 1 Kor 9,25; Kol 1,29.4,12; 1 Tim 4,10.6,12). Pred kraj života Pavao za sebe kaže: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao” (2 Tim 4,7) te tako cijeli svoj život sažima u jednu riječ: borba. No, kakva je to borba, za što se borio? Za Božje kraljevstvo, za spasenje – najprije svoje, a onda i drugih.

Spasenje, a ne osuda drugih

Ovo je možda ključno za razumijevanje napetosti u Isusovu odgovoru između malo i mnogo spašenih, između uskih vrata i mnoštva koje dolazi sa svih strana svijeta. Prema sebi moramo biti strogi, nikada ne pretpostavljajući da smo već osigurali spasenje: svaki se dan trebamo iznova boriti, a ne odustati misleći da smo već dovoljno postigli. Prema drugima pak moramo biti velikodušni, ne osuđujući ih niti procjenjujući tko je „dobar kršćanin” i tko „zaslužuje” spasenje, nego moleći za njihovo spasenje.

U litanijama poniznosti postoji prekrasan zaziv: da drugi postanu svetiji od nas. Ovo je teško moliti. Kao kršćani, odričemo se mnogočega, pa se ponekad tješimo mišlju da smo barem zbog toga bliži Bogu od drugih. No Isus traži da se odreknemo i takvih ideja te da u svojim očima sebe stavimo na posljednje mjesto. U tom duhu kaže: „Evo, ima posljednjih koji će biti prvi, ima i prvih koji će biti posljednji.” (Lk 13,30).

Zaključak

U Poslanici Hebrejima slušali smo o važnosti stege, odgoja i opomene. To su pouke koje lako upućujemo drugima, ali koje nama samima, kada nas ukore, više nisu tako drage. Iako nam intuicija često govori suprotno, mnoge nevolje u životu zapravo su izraz Božje ljubavi: „[I]ma li koji sin kojega otac stegom ne odgaja?” (Heb 12,7). Borba se na grčkom kaže agon – odatle potječe riječ agonija. Nemojmo se čuditi mukama i životnim agonijama, jer uska su vrata u nebo, no nemojmo niti zaboraviti da u toj borbi nismo sami. Bog nam je dao mač Duha, snagu sakramenata i štit vjere. Ne bi nas poslao u borbu kada za nju ne bismo bili sposobni.

Životne borbe nisu tu zato da nas slome, nego da nas nauče da sva snaga dolazi od Boga. Poslanica potiče: „[U]spravite ruke klonule i koljena klecava” (Heb 12,12). To je citat proroka Izaije koji se nastavlja ovako: „Recite preplašenim srcima: »Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega (…) on sam hita da nas spasi” (Iz 35,4). Iako je naša instinktivna reakcija na agoniju bježanje, u trenucima muke radije uputimo Bogu ovu molitvu: „Oče, pokaži mi što činiš.” Tako moleći, vidjet ćemo da nam je upravo u muci Bog najbliži.

vlč. Tomislav Šagud