Bilo je vremena kada ukor nije izazivao strah.
Znali smo da će do njega doći.
I nije bio zato da povrijedi,
nego da pouči.
Da prenese nešto što će kasnije koristiti.
Odrasli nisu tražili zaobilazne riječi.
Govorili su jasno.
Gledali su te ravno u oči, s čvrstoćom i istinom.
Svaka riječ koju su izgovarali imala je težinu. I namjenu.
Vraćanje u red nije značilo da si manje voljen.
Naprotiv.
Bilo je to dokaz da je nekome bilo dovoljno stalo do tebe
da želi ispraviti ono što se počelo naginjati.
Da te želi zaštititi prije nego što bude prekasno.
Nitko se nije brinuo da sačuva naš ponos.
Razmišljali su o osobi kakva ćemo postati.
I kada bi se postavila granica,
to nije bio prijedlog. Bila je to crta.
A na nama je bilo da naučimo ostati unutar nje.
Slušati.
Usvojiti.
Rasti.
Tako se gradio karakter.
Ne na pretjeranim pohvalama,
nego jasnim, pravednim, iskrenim granicama.
Ne stalnom utjehom,
nego istinama izrečenima na vrijeme.
S odmakom godina
možemo to reći:
nisu nas slomili.
Ojačali su nas.
Nismo odrasli krhki,
niti povrijeđeni svakom krivom riječi.
Odrasli smo spremni.
Za svijet koji ne prihvaća uvijek,
koji ne razumije uvijek,
koji ne oprašta uvijek.
I upravo zato
naučili smo stajati uspravno,
podnositi istine koje bole
i nastaviti svojim putem čak i kada peče.
Nepoznat autor
Foto: Unsplash
