Pedro Ballester studirao je kemijsko inženjerstvo kada mu je dijagnosticiran agresivni rak kostiju. Umro je 2018. godine, ali vrijeme provedeno na sveučilištu, u bolnici te s obitelji i prijateljima ostavilo je trajan dojam na one koji su ga poznavali.
Njegov otac sažima njegov život izrazom koji se često ponavlja: Pedro je živio „običan život na izvanredan način“.
Ova ideja obuhvaća bit njegova svjedočanstva: nije činio izvanredne podvige u očima svijeta, ali je živio s dubokom vjerom, stalnom radošću i velikom sposobnošću za prijateljstvo.
Kad je obolio od raka, Pedro se nije povukao u sebe. Nastavio je brinuti se za druge, stjecati prijatelje, pronalaziti smisao u svojoj patnji i živjeti svoju vjeru prirodno i radosno.
Pedro je prinio svoju patnju za Papu i za Crkvu te je imao susret s papom Franjom, kojeg je cijenio ne toliko zbog riječi koje su razmijenili koliko zbog načina na koji ga je Sveti Otac gledao.
Istu sposobnost bliskosti pokazao je i u onkološkoj bolnici u Manchesteru, gdje je lako stjecao prijatelje i stvarao zajednicu gdje god se nalazio. U bolnici se Pedro sprijateljio s pacijentima različitih vjera i naveo ih da potpišu karticu adresiranu na papu Franju.
Kad ju je mogao osobno uručiti Papi, rekao mu je da svoju bolest prinosi „za Papu i za Crkvu“. Ta gesta odražava jedan od ključeva njegove duhovnosti: pretvaranje patnje u prinos pun smisla.
Vijesti neprestano ističu njegovu pristupačnost i lakoću s kojom je stjecao prijatelje. U bolnici, na sveučilištu i u svom okruženju, Pedro je prirodno stvarao odnose.
Prijatelj ga je opisao kao mladića koji je bio „vrlo normalan i vrlo dobar“, ozbiljan, ali veseo, s dubokom vjerom koju je dijelio bez nametanja.
Ta prirodnost objašnjava zašto je njegov sprovod privukao više od 500 ljudi, mnoštvo koje je iznenadilo i njegovu vlastitu obitelj.
Od njegove smrti, odanost Pedru znatno je porasla. Njegov grob u Manchesteru posjećuju posjetitelji i hodočasnici, a zabilježeno je više od 150 milosti koje se pripisuju njegovom zagovoru.
Izvor: opusdei.org





