Ovako nas uči i obraća se Isusu danas sv. Terezija:
„Oče naš“, riječi su koje govore o velikoj ljubavi koju nam je Gospodin iskazao, o milosti koju nam daje jer ga možemo i smijemo zvati svojim Ocem. Već prvim našim obraćanjem njemu, ispunja naše ruke i dijeli tako veliku milost: sluša nas, čeka našu prošnju, čeka da mu se obratimo, da ga pozdravimo.
Nakon tih riječi vrijeme je da se duša digne iznad sebe da joj Sin, koji moli s nama, kaže gdje je njegov Otac. Otrgnimo se od zemlje jer ta nas milost nosi na nebesa.
Isuse, Sine Božji, koliko si se ponizio združivši se s nama u moljenju i daješ nam, u ime Oca svoga, sve što se može dati, jer hoćeš da nas Otac tvoj smatra svojom djecom; tvojom braćom.
Tvoja riječ ne može proći (kako piše evanđelist Matej 24,35), a njome obvezuješ Oca svoga da nas mora trpjeti, bez obzira koliko teške bile naše uvrede. Kažeš, ako se obratimo njemu mora nam oprostiti kao rasipnom sinu, (Luka 15,20) utješiti nas u našim nevoljama, mora nas uzdržavati, mora biti bolji od svih očeva na svijetu zato što kod njega sve mora biti ispunjeno (Ef 3,15 i Pt 1,4) i nakon svega nas još želi učiniti dionicima i baštinicima svega, zajedno s tobom.
Isuse, toliko si mnogo učinio za nas, toliko si sramoćen radi nas, a toliko moćan da se na nebu učini ono što ti kažeš na zemlji. Blagoslovljen budi u vijeke Gospodine naš, tako si dobar i velikodušan prijatelj u davanju nama. Nemoj da i Otac naš na nebesima bude toliko sramoćen, nemoj ga toliko obvezivati radi nas jadnika.
Koliko je dobar ovaj naš Učitelj, kako nas želi oduševiti da naučimo ono što nas On uči, kako nam veliku milost ukazuje. Srce bi nam se trebalo parati videći takvu ljubav.
Nastojimo biti takvi da zavrijedimo biti s Ocem i baciti mu se u naručaj.
KOJI JESI NA NEBESIMA
Već ovdje dobro bi došla savršena kontemplacija u kojoj bi nam Isus razjasnio što je to mjesto i kakvo je to mjesto gdje je njegov Otac. Velika je ova milost i nije dobro da se do takve milosti tako malo drži kao što to mi držimo izgovarajući te riječi bez razmišljanja.
Jako je važno znati što je to nebo i gdje treba tražiti našeg Presvetog Oca. Bog je posvuda, a jasno je, da tamo gdje je kralj da je i njegova pratnja. Nebo je tamo gdje je Bog; slava je tamo gdje je Njegovo Veličanstvo.
SVETI SE IME TVOJE, DOĐI KRALJEVSTVO TVOJE
Pogledajmo, kako je velika mudrost našeg Učitelja. Vidio je Gospodin da nismo mogli kako je pravo ni svetiti, ni hvaliti, ni veličati, ni slaviti ovo sveto ime Vječnoga Oca pa je to uvrstio u molitvu jedno pokraj drugoga.
Veliko dobro koje je u Kraljevstvu nebeskom, uz mnogo drugih, jest u tome da više ne računamo ni sa čime ovozemaljskim već sa spokojnošću i slavljem u nama samima, da se radujemo s velikim zadovoljstvom što svi svete i hvale Gospodina i blagoslivljaju njegovo ime. Ne vrijeđa ga nitko, a sama duša se ne bavi ničim osim time da ga ljubi. No ljubili bismo ga znatno drukčije kada bismo ga dobro poznavali.
BUDI VOLJA TVOJA, KAKO NA NEBU TAKO I NA ZEMLJI
Isus nam je pokazao što znači poštivati Očevu volju, od Getsemanijskog vrta do smrti na Križu. Pokazao nam je i volju i strah i prepuštanje.
Dobro je da tražimo Očevu volju jer kad bismo tražili sve što mi mislimo da nam treba tko zna što bismo sa svime time što dobijemo učinili i da li bi to bilo dobro za nas i za naše bližnje. Zato što to ne možemo znati molimo: budi volja tvoja.
Očeva volja se mora ispuniti, htjeli mi to ili ne, njegova se volja mora ispuniti i na nebu i na zemlji, vjerujte mi, prihvatimo to i napravimo od obveze krepost. Slobodno se možemo prepustiti Očevoj volji, a da bismo to mogli naša volja treba biti oslobođena svih interesa. Čini se jako lako to izgovoriti: budi volja tvoja, dok se ne iskusi i ne shvati da je to najteža stvar što se može učiniti. Sreća je pa Gospodin zna što svaki od nas može.
Ne daje Gospodin bogatstva i užitke ovoga svijeta, pa ne ljubi nas toliko malo, već nam želi dati svoje Kraljevstvo i to još za ovoga života. Evo primjera. Isus je molio Oca u Getsemaniju sa svom odlučnošću i sa svom voljom: budi volja tvoja, prošao je kroz muku, patnju, uvrede, proganjanja, ali život mu se nije ugasio na križu, dobio je cijelo Kraljevstvo nebesko. To su njegovi darovi na ovome svijetu, daje prema tome koliko nas ljubi, onima koje ljubi više, daje više ovih darova prema srčanosti kojom ga ljubimo. Puno može pretrpjeti za njega onaj koji ga puno ljubi. Ja smatram da je mjera može li se nositi veliki ili mali križ mjera ljubavi.
Gospodin puno drži do naše volje koju mu dajemo. Samo moramo paziti da mu ne ponudimo, na primjer, svoju volju kao dar, a kad On ispruži ruku da ga uzme mi ga brzo uzmemo natrag. Nije u redu tako se narugati Gospodinu. Nemojmo govoriti u molitvi jedno, a onda činiti drugo. Ne damo li našu volju u potpunosti Gospodinu, nikada neće dopustiti da pijemo živu vodu s njegova izvora.
Bože, daj nam snage da vršimo tvoju volju.
Njegovo Veličanstvo nikada se ne umara u davanju, nego sretan zbog predavanja naše volje, otkriva duši tajne i spoznaje od onoga što joj još ima dati. To se dobiva u poniznosti i samo je poniznost ta koja nešto može i to ne poniznost stečena razumom, nego jasnom istinom koju spozna u jednom trenutku.
KRUH NAŠ SVAGDANJI DAJ NAM DANAS
Otac nam je dao presveti kruh zauvijek. Nećemo ostati gladni zato što će duša, kad god bude htjela blagovati, naći u Presvetom Sakramentu svaku slast i utjehu. Za drugi kruh ne trebaju brinuti oni koji su se prepustili Božjoj volji. Tijelo neka radi i zarađuje za kruh tjelesni, a duša neka se odmara uz kruh Kristov.
Sluga brine kako će gospodaru služiti i to je sve, ako je zaokupljen brigom za ono za što se ne mora brinuti, ništa ne napravi kako valja. Molimo Oca da možemo primati naš nebeski kruh, a On će brinuti za naš kruh na zemlji.
Dok je Isus hodao po svijetu samim dodirom njegove odjeće, svojom blizinom, liječio je bolesne. Danas je u nama. Ako imamo vjere dat će nam ono što ga molimo, budući da je u našoj kući, a Gospodin ne običava loše plaćati konačište ako ga se dobro ugosti.
Zapitajmo se s vremena na vrijeme, je li Isusu dobro kod nas, kakvi smo mu mi domaćini? Kako primamo taj presveti kruh?
Gospodin se razotkriva onima za koje vidi da će se okoristiti njegovom nazočnošću, jer ako ga i ne vidimo tjelesnim očima On ima mnogo načina kako se ukazati duši putem velikih unutrašnjih osjećaja i raznim drugim putovima. Budimo s njime drage volje, nemojmo gubiti tako dobru priliku za razgovor kao što je vrijeme nakon pričesti. Ako odmah poslije pričesti skrenemo misao na nešto drugo, ne obaziremo se, niti vodimo računa da je u nama Gospodin kako će nam se razotkriti. Vrijeme poslije pričesti pravo je vrijeme da nas Učitelj poduči, a mi da ga trebamo slušati i moliti da ne otiđe od nas.
Nakon što primimo Gospodina, budući da imamo pred sobom samu osobu, nastojimo zatvoriti tjelesne oči i otvoriti oči duše i gledati u svoje srce. Ako tako budemo činili svaki puta kad se pričešćujemo uvijek će nam se razotkriti. Ali ako se ne obaziremo na njega poslije pričesti, što mu je činiti? Želi da shvatimo da je On taj koji je u Presvetom sakramentu, a svoje blago dati će onima koji ga istinski žele. Oni koji odmah poslije pričesti hitaju brigama ovoga svijeta bez obzira na Gospodina koji je u njihovoj kući, gube mnogo.
Važno je da uđemo u sebe s Bogom i saberemo se, jer ako se pripravimo na primanje, nikada ne propušta davati nam se na mnogo načina.
Shvatite da će se nečastivi ovdje uvijek umiješati, jer poznaje štetu koja mu odavde dolazi, pa će nam davati na znanje da se okrenemo ili drugim pobožnostima ili svjetovnim poslovima. Ne propuštajmo to, jer tu će Gospodin iskušati koliko ga ljubimo i želimo. Gospodin podnosi sva ta naša odbacivanja samo da nađe jednu dušu koja će ga primiti i zadržati se s njim u sebi. Neka to bude naša duša.
I OTPUSTI NAM DUGE NAŠE KAKO I MI OTPUŠTAMO DUŽNICIMA NAŠIM
Vidi Gospodin da je nama lakše s ovim nebeskim jelom ispunjavati Božju volju pa nastavlja sa učenjem molitve.
Tko je predao svoju volju Gospodinu, ne znači da može odmah i opraštati drugima. Sveci su se radovali uvredama i proganjanjima zato što su imali što prikazati Gospodinu kada su molili, oprosti nama kao i mi njima. “A što ću ja jadnica kakva sam, koja tako malo treba opraštati, a toliko joj treba oprostiti?”
Dobro razmislimo koliko je velika stvar i važna da nam Gospodin oprosti naše grijehe, za koje smo zaslužili vječni oganj, i to da nam ih oprosti uz tako maleni uvjet kao što je naše opraštanje drugima.
Ipak, treba voditi računa da se ne vrijeđamo za svaku sitnicu jer time otvaramo pitanje časti. Nečastivi izmišlja svoje časti i postavlja svoje zakone po kojima bi se trebali penjati i padati. Da se Isus držao tih pravila nikada ne bi dozvolio poniženje kroz koje je prošao i sve nas time spasio.
Čuvajmo se časti, jer bi se moglo dogoditi da upadnemo u zamku; da pomislimo kako smo učinili puno ako smo oprostili neku sitnu stvarčicu, koja nije ni bila uvreda, nego oduzimanje časti, a onda ćemo za to tražiti da i nama oprosti Gospodin jer smo i mi oprostili.
Duši, koju je Gospodin uzdigao, nije više važno je li poštivana ili ne, a ako to nije važno znači da i nema mnogo za oprostiti kad se govori o sitnim uvredama. Gospodin udjeljuje velike darove onim osobama koje su dragovoljno prošle kroz mnogo tegoba poradi njega. Veliki su napori kontemplativaca pa ih Gospodin traži među prokušanima. Biti pripravan podnositi uvrede i trpjeti ih, može onaj kojem je Gospodin već dao da posjeduje molitvu kroz koju će steći jakost opraštanja drugima pa makar i ne budemo imali snage za druge kreposti. “Ja ne mogu vjerovati da duša koja dođe tako blizu samome Milosrđu, gdje spoznaje kakva je i kako mnogo joj je oprostio Bog, ne bi zatim opraštala sa svom lakoćom i da se ne bi pomirila s time da bude jako dobra s onim tko ju je uvrijedio, jer pred sobom ima dar i milosti koja joj je udijeljena. Poznajem mnogo osoba kojima je Gospodin ukazao ovu milost, premda vidim da imaju drugih mana i nesavršenosti.”
Izvor: ocds.karmel.hr
