Ova je priča nadahnuta Djelima apostolskim 8,26-40.
Ja sam Filip. Duh Sveti mi je darovao besplatan dar pridavanja pažnje, dar stanja svjesnosti, dar osluškivanja poticaja koje stari ja možda ne bi primjećivao.
Kada sam prošloga tjedna kretao na svoje uobičajene dužnosti, čuo sam poruku: “Kreni na jug cestom što iz Jeruzalema vodi u Gazu.” Prva moja misao je bila: Fuj! To je pustinjska cesta. Ali nakon Isusova Uskrsnuća sam pametniji, pa ne zanemarujem ono što bi moglo biti anđelovo pogurivanje da se vrši Božja volja. Tako sam krenuo.
Kada sam stigao do ceste, točno preda mnom našla se kićena kočija, ukrašena simbolima afričkih nacija. Pretpostavio sam da netko važan mora biti u njoj. Kada me Duh Sveti ponovno pogurnuo, potrčao sam prema njoj, a kada sam joj došao blizu, mogao sam čuti riječi Pisma.
Radilo se o odlomku o onome kojeg zlostavljahu, koji se šutke pokorio kao janje za klanje. “Silom ga se i sudom riješiše; tko se brine za njegovu sudbinu? Da, iz zemlje živih ukloniše njega, za grijehe naroda njegova nasmrt ga izbiše” (Izaija 53,8). Upitao sam putnika razumije li to što čita.
Odgovorio mi je: “A kako da razumijem ako me tko ne pouči?”
Rekao sam mu da bih ga mogao poučiti, a on me je zamolio da to učinim pozvavši me da se popnem u kočiju.
Od Pedesetnice takve situacije za mene više nisu neuobičajene; Bog očigledno želi da svijet upozna Isusa Krista. Dostojanstvenik kojeg sam upoznao u toj kočiji prihvatio je Isusa kao Sina Božjeg i odmah se krstio na licu mjesta. Siguran sam da se vratio u Etiopiju i svima pričao o Isusu. Dostojanstvenik je zbog svog utjecaja radi odnosa koji je imao s kraljicom vjerojatno obratio mnoge.
Kada sam se jutros u tišini molio Bogu, razmišljao sam o danu kada sam susreo Etiopljanina i kako sam sjeo u njegovu kočiju. Odjednom sam se vidio u kočiji te kako Isus dotrčava do mene pitajući me jesam li razumio Pisma.
“Pođi sa mnom, Isuse!” pozvao sam ga, on je uskočio u kočiju i sjeo kraj mene. Sjedio je tako blizu da sam mogao osjetiti njegov dah kada je govorio. Pomislio sam: Tko sam ja da želiš biti tako blizu meni?
Isus se nasmijao. “Nemoj se bojati odista prihvatiti – odista živjeti – istinu da sam živ, da želim činiti čuda u tvom životu i životima onih kojima te šaljem.”
“Isuse”, odgovorio sam, “podaj mi dar da razlučim te malene šapate kojima me šalješ nepoznatim osobama i mjestima.”
Isus je tada namjerno dahnuo u mene. Dopustio sam si da osjetim Božju prisutnost. Sjedio sam u tišini ne znam ni sam koliko dugo, dok Isus nije bio ponesen iz moje meditacije, upravo onako kako sam ja bio ponesen u Azotu pored mora i nikad više nisam vidio onog Etiopljanina.
Ipak, to me ne priječi da se i poslije toga pitam kako li se vijest o Isusu širi čitavom Afrikom samo zato što sam bio voljan poslušati taj maleni, nečuven poziv: “ustani i hodi!”. Usprkos mojoj znatiželji, jasno mi je da mi nije dano da znam odgovor na to. Ja samo sijem sjeme koje će Isus pretvoriti u šume.
Izvor: ignacije.hr
Foto: Unsplash
