U tijelu mi je užas. U duši mi je užas. Na meni teret koji više nisam mogao nositi. Oko mene tama. I veliko pitanje o Božjem dopuštenju da dvoje ljudi pogine.
Bila je Velika subota. Kasno popodne. Odlučio sam opet otići u crkvu. Pazio sam da nikoga nema. Želio sam biti sam. Vrata su bila otvorena. Ušao sam unutra i najednom osjetio duboko strahopoštovanje. Kao da je Bog zaista (bio) ondje. Polako sam došao do mjesta koje je označavalo Kristov grob. Unutra je bio kip Isusova mrtvog tijela. S lijeve i desne strane bile su upaljene svijeće. Bilo je vrlo mistično. Križ je bio ukošen polegnut na stepenice ispred groba. Stajao sam. A onda je provalilo iz mene. Kao bujica koja sve odnosi što joj se nađe na putu. Sve što je do tada bilo u meni, sad je najednom izašlo van. Pao sam na koljena, primio onaj križ koji je bio ispred mene, prvi put u životu prinio usne na to raspeto Tijelo, poljubio te svete Rane te u grcanju i jecanju i ridanju, koje nitko ne bi razumio, zavapio:
„Isuse, ja ovako više ne mogu… Zgromi me, ubij me, makni me, čini što hoćeš, ali ja ovako više ne mogu… Molim Te, učini što god hoćeš sa mnom, ali ja ovako više ne mogu… Ovo nije život… Ovo nije život kakav si Ti zamislio za mene… Pomozi mi!“
Ostao sam tako još neko vrijeme uplakan držeći križ i najednom bio potpuno prazan. Iako ništa nisam osjećao, moram priznati da mi je bilo barem malo lakše. Kao kad bolesnika jako boli, dobije lijek i bol malo popusti, ali i dalje je tu. Tako sam se ja osjećao. Sjeo sam na klupu tupog gledajući pred sebe, ne misleći ni na što.
Prvi put u svome životu, nisam mislio ni na što. Jednostavno sam bio. Jednostavno sam postojao. Bez ikakva gibanja u duši i tijelu. Osjećao sam se tupo i prazno. Kao biljka. Sjedio sam još nekoliko trenutaka, a onda sam odlučio vratiti se doma.
Mislio sam da me nitko nije čuo. I nije. No Netko me ipak čuo. I to me dobro čuo. Nekih mjesec dana osjećao sam se kao i pred grobom nakon vapaja, tup i prazno. Obveze sam obavljao automatski i na van se ništa nije dalo naslutiti kako se osjećam. Samo je ostala čežnja. A onda sam na televiziji vidio vijest kako je između Lijeve i Desne Martinske Ves pušten u promet most za začećem nekog svećenika, domaćeg župnika, koji je upravo davao izjavu. Aaa, što je ovo? Bio je to glavom i bradom onaj svećenik, Ivica Berdik, koji je prije osam godina bio s nama na hodočašću u svetište Majke Božje Bistričke i kojeg sam se bio sjetio, a nisam mogao pronaći. Što kažu? Gdje je on to? Martinska Ves? Gdje je to? Bože, moram ga naći. Bila je srijeda i preko tamošnje općine dobivam broj župnog ureda…
Ovo je izvadak iz knjige “Ispovijest bijednog grešnika” u izdanju Naklade Crisinus, čije prenošenje vrijedi isključivo za portal “Muževni budite”.
Foto: Unsplash
