Mnogi muškarci bili su sa svojim sinovima na 1. Nacionalnom hodu sv. Josipu pa je to na neki način bio Muški dan ili Dan očeva i sinova. Taj dan bio je ujedno inspiracija za ovaj tekst i prijedlog da očevi prakticiraju svoj dan sa sinom, ali svakako poseban dan i s kćerkom.
Možda je nekim ženama bilo teško prihvatiti da one nisu uključene, ali, eto u tim trenucima trebalo je malo poslušnosti i poniznosti te prihvatiti pravila organizatora. Možda ovako hodočašće postane poticaj ženama da one organiziraju svoj poseban dan.
Svakodnevni poslovi postali su jurnjava u kojoj pokušavamo pronaći „vrijeme za sebe“. Sve više postajemo svjesni da je potrebno izdvojiti se iz svakodnevnog okruženja, izdvojiti vrijeme za svoju djecu i provesti vrijeme zajedno.
Vrijeme koje očevi provode sa svojom djecom nije isto kao kad su žene/majke prisutne, to je drugačije vrijeme, drugačiji pristup. Majke/žene ponekad imaju sto pitanja, zamjerki, prijedloga – pokušavaju kontrolirati da se ispuni svaka njihova zamisao, ali otac ne smije funkcionirati kao majka – n e s m i j e ! Dijete ne treba dvije mame ili dva tate koje razmišljaju i postupaju na isti način – djeca trebaju majčinski pristup, ali i očinski pristup.
Nama nije bitno ono što je bitno majkama, npr. jesmo li ponijeli vlažne maramice, kremu za sunčanje, kapu za vjetar, kapu za kišu i kapu za zaštitu od sunca. Mi što imamo iskoristimo, a što fali pokušavamo improvizirati ili se sustegnemo i pretrpimo – to je škola koja svako dijete mora proći, a posebno sin.
Zato je bitno da otac izdvoji vrijeme koje je drugačije od majčinskog vremena, koje je dragocjeno na drugačiji način i ništa nam neće nedostajati. Očevima treba napomenuti da ne gledaju samo sebe i svoje potrebe (to može npr. značiti da taj dan nema alkohola) već da se izdvoje iz svakodnevnih okolnosti, ali ne sa ciljem putovanja na nekom izletu jer takav pristup nema puninu.
Na dan kojega odaberemo za vrijeme provesti sa svojim sinom ili sinovima potrebno je:
- zajedno moliti (Gospinu krunicu ili krunicu sv. Josipu),
- sveta misa (obavezno iako je radni da),
- zajednički ručak (nije bitno je li pizza ili janjetina, bitno je da dijete odabere ono što voli, a mi se prilagodimo) ,
- izdvojiti vrijeme za još neku aktivnost (koju je dijete odabralo, ne koju smo mi nametnuli),
- cijelo vrijeme trebamo slušati (ne zaboravite očevi, treba ostaviti vrijeme da slušamo svoju djecu – gotovo ništa ili samo malo poučavati, educirati, savjetovati – neka uče iz primjera).
U užurbanom životu mnogi očevi gube kontakt sa svojim djetetom jer mi namećemo ono što mi procijenimo da je dobro za dijete i ne ostavljamo njima ništa na odabir – što gledano dugoročno nije dobro.
Dan očeva i sinova može itekako biti povezan s Nacionalnim hodom muškaraca jer u sebi ima sve potrebne komponente i prilike za nastavak zajedničkog vremena. Sve ovdje navedeno za Dan očeva i sinova odnosi se i treba se odnositi i na Dan očeva i kćeri. Roditeljski odnos očeva i kćeri itekako ima svoju važnost.
Ovaj tekst bio je inspiracija povodom tog posebnog dana sa sinom, ali i s kćerima. Treba postojati takav dan jer uloga očeva u kćerinom životu je poseban. S obzirom da u svakom braku supružnici trebaju jedan drugom biti na prvom mjestu pa tek onda djeca, ovaj se tekst ne odnosi na taj supružnički odnos, to je zaseban i poseban odnos. Isto tako sve ovdje rečeno može ili treba se odnositi i iz majčinske perspektive pa to može bit Dan majki i kćeri i Dan majki i sinova.
Zašto je dobro imati taj odvojeni pristup – razloga je više, ali mogu se svesti na osnovne: pronaći vrijeme za Boga s djetetom radi slušanja iz perspektive oca bez ometanja. Jako je važno da se naučimo slušati i ne samo taj jedan dan – ali zbog dinamike života nemamo koji puta vremena, strpljenja ni volje. Zato nam je potrebno posebno vrijeme da si osvijestimo koje vrijednosti trebamo živjeti svaki dan.
Hodočasnik 85
