Opća uredba Rimskog misala u br. 15 ističe: „Neposredno prije posvete, kada je prikladno, poslužitelj zazvoni zvoncem kao znak vjernicima. Prema mjesnom običaju, poslužitelj također zazvoni dok svećenik pokazuje hostiju, a zatim i kalež. Ako se rabi tamjan, poslužitelj okadi hostiju i kalež kada se nakon posvete pokažu narodu.”
Ključni izraz ovdje jest „prema mjesnom običaju”. To znači da ni sama uporaba zvona, ni način na koji se ono upotrebljava nisu strogo propisani, nego su prepušteni mjesnim običajima. U tom smislu župnik može dati odgovarajuće upute o tome kako želi da se taj običaj provodi.
Istodobno, ne bi trebalo uvoditi pretjeranu uporabu zvona u liturgiju niti ih koristiti u trenutcima koji bi bili u suprotnosti s drugim liturgijskim odredbama.
Povijesno gledano, postoji više razloga zbog kojih je uvedena uporaba ručnih zvonaca, osobito tijekom posvete.
Između 11. i 13. stoljeća vodile su se brojne rasprave o točnom trenutku pretvorbe kruha i vina, a među vjernicima se razvila snažna pobožnost i želja da vide posvećenu hostiju. Ta je želja dovela do običaja uzdizanja hostije nakon posvete, a otprilike stoljeće kasnije i do uzdizanja kaleža.
Iako je taj običaj bio uglavnom pozitivan razvoj liturgijske pobožnosti, povremeno su se uz njega vezala i praznovjerja. Tako su neki propovjednici tvrdili da ljudi ne stare dok promatraju posvećenu hostiju. U pojedinim srednjovjekovnim europskim gradovima mladi su pobožnici trčali od crkve do crkve kako bi nazočili što većem broju uzdizanja.
Na nekim su se mjestima tijekom posvete ili tijekom blagoslova s Presvetim Oltarskim Sakramentom oglašavala i velika zvona župnih crkava, kako bi ljudi u okolici zastali na trenutak u molitvi i klanjanju.
Nekoliko stoljeća kasnije, s razvojem višeglasne liturgijske glazbe, postalo je uobičajeno da svećenik tiho moli „Svet, svet, svet” i započne euharistijsku molitvu dok zbor nastavlja pjevati složenu glazbenu obradu „Svet”. Kada bi se približavala posveta, poslužitelj bi zazvonio zvoncem kao znak zboru da zašuti tijekom posvete. Nakon posvete zvonce bi ponovno zazvonilo, a zbor bi nastavio pjevati „Blagoslovljen koji dolazi…” kao drugi dio pjesme „Svet”.
Danas je zvonjenje malim zvonom ili zvoncima tijekom mise i dalje običaj u mnogim župama, premda, kao što je već navedeno, više nije zakonski propisano.
Biskup Peter J. Elliott u knjizi Ceremonies Explained for Servers According to the Roman Rite, praktičnom priručniku za ministrante, sakristane i ceremonijare, ovako opisuje današnju uporabu zvona:
- Zvona se mogu oglašavati u određenim trenutcima mise kako bi se pozornost vjernika usmjerila na najsvetije dijelove liturgije. Vrijeme njihova oglašavanja ovisi o mjesnom običaju, ali mogu se zvoniti:
(a) kao „upozoravajuće zvono”, kada svećenik pruži ruke nad darovima, neposredno prije posvete;
(b) jedanput ili triput pri svakom uzdizanju ili pokazivanju hostije i kaleža nakon posvete;
(c) možda kao znak za pričest ili kao poziv narodu da započne pričesni napjev, čim svećenik pričesti Predragocjenu Krv.
- Ručna zvonca lakša su za uporabu jer ministrant može nastaviti pratiti svećenika dok zvoni. Najbolje rezultate daje zvono koje se okreće, a ne snažno trese ili maše u zraku. Nove ministrante treba pažljivo poučiti kako pravilno zvoniti ili udarati zvonom. Osim u velikim crkvama, zvono ne bi trebalo biti preglasno. Kratko zvonjenje dovoljno je za upozoravajuće zvono, ako se ono koristi u tom trenutku. Dulje zvonjenje prikladnije je tijekom uzdizanja i pokazivanja hostije i kaleža te ga treba pažljivo uskladiti upravo s tim činom, nikada za vrijeme posljednjih riječi posvetne formule.
Neki liturgičari dovode u pitanje jedan dio ovoga tumačenja jer smatraju da je epikleza, kada svećenik pruža ruke nad darovima, sastavni dio same posvete te stoga nije nešto što se događa „neposredno prije posvete”.
To je opravdano teološko stajalište, ali sama gesta pruža ministrantu jasan vidljivi znak kada treba zazvoniti. Mlađi ministranti često nisu dovoljno upoznati s tekstovima pojedinih euharistijskih molitava da bi mogli točno procijeniti pravi trenutak.
Stoga je konačni odgovor da župnik može odrediti hoće li se zvono oglašavati jedanput ili više puta. Budući da se ne radi o pitanju koje ima posebno teološko značenje u jednom ili drugom smjeru, vjerojatno je najbolje da novi župnik ostavi postojeću praksu nepromijenjenom, osim ako nije došlo do nekog pretjerivanja.
Izvor: zenit.org
Prijevod: M. Đ.
Foto: Unsplash
