Evo što je život po Duhu. Kazati: Bože, ja to ne mogu i ne znam, ali ići ću kako me ti budeš vodio. Tu počinje, ako čovjek to može reći, onda ulazi u područje Duha Svetoga. Onda u njemu i oko njega počinje Božji svijet. Koliki su ljudi to doživjeli – da su mogli i ono što ne mogu. Njima više ne treba dokaz da postoji Bog. Žive od njega. Pavao je to rekao – u meni živi Krist (Gal 2,20).
Takav korak u novinu počinje ozbiljno mijenjati svijet u smjeru dobra. Pavao, nakon što je osjetio Božji poziv i krstio se – a svi mi smo kršteni – otvorio se djelovanju Duha Božjeg u sebi. Osluškivao je njegov glas i onda krenuo. Bog je trebao nekoga tko će uraditi herojske stvari i Pavao se spremno odazvao. Za njega je to značilo strašne sukobe s okolinom, pa i u najvoljenijoj mu Crkvi, a osim toga i progone izvana:
”U naporima – preobilno; u tamnicama – preobilno; u batinama – prekomjerno; u smrtnim pogiblima – često. Od Židova primio sam pet puta po četrdeset manje jednu. Triput sam bio šiban, jednom kamenovan, triput doživio brodolom, jednu noć i dan proveo sam u bezdanu. Česta putovanja, pogibli od rijeka, pogibli od razbojnika, pogibli od sunarodnjaka, pogibli od pogana, pogibli u gradu, pogibli u pustinji, pogibli na moru, pogibli od lažne braće; u trudu i naporu, često u nespavanju, u gladu i žeđi, često u postovima, u studeni i golotinji!” (2 Kor 11,23b-27).
Rezultat: slomljeni obziri u ondašnjoj Crkvi – iako su Židovi bili osjećajno navezani na starozavjetni Zakon, Pavlovim zauzimanjem priznalo se da nas spašava Kristova žrtva na križu i da se u Crkvu mogu puštati ljudi iz poganstva – a tu su i naši pradjedovi – a da prije ne moraju postati Židovi i vršiti Zakon! Kolike je desetke tisuća kilometara Pavao prohodao i preplovio da ovu vijest pronese po ondašnjoj Evropi.
Da nije njega i naši bi se pradjedovi i očevi vjerojatno i dalje klanjali drveću i kamenju jer ne bi čuli za pravog Boga, Boga koji ljubi čovjeka toliko da umire za njega. Dakako, na koncu Pavao je i ubijen, no on je čovjek kojemu to nije bio neki veliki problem – družeći se s Duhom Božjim iznutra je nadilazio granice ovog života i znao da je bolje otići, jedino zbog onih koje je vodio bolje je da još neko vrijeme ostane (usp. Fil 1,23-26).
A gdje smo mi? Bog od nas ne traži takve silne stvari kao od njega. Ali upravo zato smo u opasnosti ostati sitne račundžije koji će reći – neću ni probati da me netko ne bi krivo pogledao; neći da mi se netko ne smije! Ako činim dobro i to ozbiljno, neće mi se smijati pametan čovjek nego budala. Eto što mnogi kršćani čine – zbog eventualnog podsmijeha neke budale odbijaju poziv Duha Svetoga i kršćanstvo ne žive ozbiljno! Jesmo li mogli gore uvrijediti Božju mudrost i ljubav? I onda još dođemo i čekamo da nam oprosti!?
Oprostit će on, uvijek oprašta, ali kada ćemo mi Njemu dati šansu? Kad ćemo dati šansu svom životu, svojoj obitelji? Nemojmo se zavaravati, naša djeca su zaslužila bolje obitelji, dom sa više razumijevanja i blagosti nego što ga imaju sada. A mogli su ga imati besplatno – da je njihov otac i majka ozbiljno shvatio što to znači – biti kršćanin, biti roditelj – svome djetetu prvi učitelj vjere i životne mudrosti. A većini roditelja ovo nije ni na kraj pameti. Oni se bore s „važnijim“ stvarima. Znamo s kojim…
Da, Bog je velik, prebogat u svom milosrđu i trajno, danonoćno nam nudi, čeka nas s darom svoga Duha da nas povede u prostore nutarnje slobode, dubokog shvaćanja života u svjetlu Božje mudrosti, da nas okrijepi da i sami doživimo nešto od onoga što je proživljavao Apostol naroda – Pavao. Njemu, kada je to doživio, ni na kraj pameti ne bi palo vratiti se nazad. I ne samo njemu…
Ako i nama Bog pruža tu priliku, pružimo je i sami sebi.
Izvor: vjeraidjela.com
