Isusove riječi „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti“ (Mt 11,28) nose u sebi snažnu životnu poruku. One se ne odnose samo na siromašne i prezrene, nego na svako ljudsko stvorenje. U krizi se mogu naći i najbogatiji, i najugledniji, i najmudriji, kao i najsiromašniji ili bolesni. Čovjek u krizi treba drugoga, onoga koji ga je spreman čuti, poturiti svoja ramena pod njegov teret križa. Svjestan toga, krizom pogođen čovjek se mora osposobiti otvoriti drugome, saopćiti svoje muke i dvojbe.
U svijetu hiperindividualizma
Nažalost, danas živimo u svijetu loše komunikacije, u svijetu u kojem se ljudi teško povjeravaju jedni drugima. Taj problem ne pogađa samo društvo u širem smislu, nego i obitelj. Individualizam, koji sve više poprima odlike opasnog hiperindividualizma, udaljava ljude jedne od drugih, čini ih strancima. A strancu se čovjek nerado povjerava. Nažalost, u modernom svijetu sve više prevladava mišljenje filozofa Sartrea da je drugi pakao, umjesto one mudre evanđeoske da drugi može biti i raj.
Isus spomenutim riječima upozorava da drugi doista može bit raj, mjesto utjehe u najtežim životnim iskušenjima. Svaki čovjek za sretan život treba drugoga. Biblijska poučna mitska priča o tome kako je Bog Adamu stvorio Evu govori i o tome da nije lako biti sam. Eva treba biti potpora Adamu u životu, ali i obratno. Naime, i kad čovjek sve ima, i bogatstvo, i ugled, i vlast, treba drugoga kao potporu u životu, jer nitko nije pošteđen životnih poteškoća, briga, patnje i neizvjesnosti.
Pravo prijateljstvo nema cijenu
Bez pravih prijatelja na koje se čovjek može osloniti u kriznim vremenima, nema zadovoljan i sretna života. Uzrok mnogih samoubojstava među poznatim osobama leži u tome što imaju puno obožavatelja a malo prijatelja. Pravo prijateljstvo, i o tome govori Biblija, nema cijenu. Nažalost, među ljudima je sve manje iskrenih prijatelja, a sve više konkurenata. Upravo je to razlog da se ljudi međusobno rjeđe povjeravaju i dijele probleme.
U bogatim zapadnim zemljama, zemljama ubrzanog stila života, postalo je modom imati obiteljskog psihijatra. Kad se čovjek ne može izjadati prijateljima ili unutar obitelji – jer nitko nema vremena – čini to kod psihijatra, te na taj način olakšava dušu. A bilo je vremena kad je svatko imao unutar obitelj ili u krugu prijatelja „svojega psihijatra“, blisku osobu, kojoj je mogao povjeriti ono što ga muči, te na taj način bez velikog troška olakšati život i primiriti dušu.
Vraćanje osjećaja vrijednosti
Isus je u svoje vrijeme uočio tu ljudsku potrebu i zato zove ljude da mu dođu kako bi ih mogao utješiti. I bolesni, i slijepi, i siromašni, i stranci, pa i oni s obiteljskim problemima su hrlili k njemu. Utješili su se u susretu s njim. Nije se uvijek radilo o čudu, kako rado kazuju evanđelja, nego o spremnosti čuti probleme drugoga. Ljude je smirivao Isusov pristup čovjeku, njegove blage riječi, utješne riječi, njegov govor o nadi, kao i njegova spremnost da razumije čovjeka i kad pogriješi. Ono što je jako važno: svojim nastupom i obraćanjem davao je čovjeku osjećaj vrijednosti, bez obzira na vjersku pripadnost, stalež i boju kože.
O njemačkom pjesniku Rilkeu postoji jedna anegdota. Pjesnik je svakog jutra izlazio na šetnju. Uvijek bi prolazio pored jedne mlade prosjakinje. Dao bi joj od vremena do vremena, kao i drugi prolaznici, nešto novca. A onda je jednog dana odlučio darovati joj cvijeće. Prosjakinja je sramežljivo prihvatila ponuđenu ružu. Nikada ju više nije vidio da prosi. Ruža je učinila čudo. Bila je ženi važnija od novca. Probudila je kod nje osjećaj vrijednosti i ponosa.
I doista, jedna plemenita gesta, lijepa riječ, jedan prijateljski osmijeh, može biti poticaj da se problemi lakše nose, čak da se promijeni i način života.
Isus je ljudima raj
Isus je, slično kao što je učinio Rilke, davao ljudima osjećaj vrijednosti, pa čak i tada kad su ih drugi prezirali. On nije osuđivao i omalovažavao nego poticao na život. Isus je bio ljudima – na svoj način u paklenim vremenima – raj, izvor sreće, poticaj na promjenu života. Pokazao je da čovjek čovjeku može biti raj, a ne samo pakao kako je mislio francuski filozof Sartre. Puno toga ovisi o tome kako se ljudi odnose jedni prema drugima: s poštovanjem i uvažavanjem ili ispunjeni zavišću i mržnjom. Kler i vjernici, koji tako rado govore o Bogu i njegovu milosrđu, o milosrdnom Isusu, mogli bi upravo od Isusa naučiti kako se odnositi prema ljudima u krizi. Osuditi je lako, ali da bi se drugoga moglo razumjeti i ohrabriti zahtjeva puno ljudskosti i iskrenosti prema samome sebi, svojim slabostima i promašajima. Onaj tko je iskren prema sebi, taj ne osuđuje lako, nego sluša strpljivo i ukazuje na to da nitko nikada nije sasvim izgubljen.
Izvor: nedjelja.ba
Foto: Unsplash
