Tako jednostavan, a tako poseban papa. U mojim očima velik kao nijedan prije, a tako ponizan i malen da je učinio velika djela zbog kojih je uslijedila jedna od najbržih kanonizacija u povijesti Crkve.
Ne znam odakle bih počeo o njegovom životopisu, a da ne zaboravim naglasiti stvari koje je Božja milost preko njega učinila u svijetu, i što reći o tako velikom čovjeku, a da ne umanjim njegovu osobu koja je bila toliko velika, ali opet i da ne odem preširoko pa da to zvuči nerealno.
Karol Woytila rođen je 18. svibnja 1920. u Poljskom gradu Wadowice, 264. nasljednik svetog Petra, a papa je bio od 16. listopada 1978. godine.
Njegov pontifikat karakteriziraju značajke da je bio jedan od najmlađih papa novijeg doba, a je njegov pontifikat među najduljima. Bio je prvi netalijanski papa nakon više stoljeća i prvi papa koji je ušao u sinagogu i džamiju. Proglasio je novih 1338 blaženika i 482 novih svetaca!
Njegova karizma, susretljivost i osobna toplina kojom je zračio nisu mogle proći neopaženo. Bio je prvi papa koji je poslao e-mail, preko TV-a širio je poruke i u najzabitnijim dijelovima zemaljske kugle ukazavši nam tako novi način evangelizacije i širenja Kristove riječi. U ovom nemirnom svijetu svojim je životom posvjedočio kako živjeti muževno i sveto. Zalagao se za jedinstvo kršćana, a posebno je promicao međureligijski dijalog i mir, pokazujući otvorenost prema drugim vjerskim zajednicama. U 26 godina svoga pontifikata posjetio je 130 zemalja, proputovao 1,2 milijuna kilometara, posjetio 850 gradova, Zemlju obišao 30 puta!
Osmislio je sintagmu „kultura života‟ na svom putovanju u SAD 1993. godine izjavivši kako: „Kultura života znači poštivanje prirode i zaštita Božjeg djela stvaranja.‟ Na poseban način to označava poštivanje ljudskog života od prvog trenutka začeća do prirodne smrti, čime je svakom muškarcu prvenstveno dao zadaću da brani ljudski život od samoga početka („Poštuj život, svaki ljudski život, brani ga, voli ga i služi mu! Samo ćeš na tomu putu naći pravdu, razvitak, istinsku slobodu, mir i sreću.‟)
Osmislio je i pojam „teologija tijela‟ razlažući, uvelike nasuprot tradicionalnom shvaćanju po kojem je tijelo (nasuprot duhu) osuđeno kao izvor grijeha, svoju integralnu viziju ljudske osobe kao istovremeno tjelesne, duševne i duhovne. Mnogo je puta izrekao svoje mišljenje o kontracepciji: „Ne postoje osobne ili socijalne prilike koje bi opravdale čin kontracepcije!‟ (Pročitaj 1 Kor 6, 19–20).
Papa Benedikt XVI. proglasio je 2011. svoga prethodnika Ivana Pavla II. blaženim te odredio 22. listopada kao njegov spomendan-blagdan jer je toga dana Ivan Pavao II. održao prvu sv. misu kao papa, a papa Franjo, samo tri godine kasnije, 2014., proglasio ga je svetim.
„Lolek‟, kako su ga zvali kolege u osnovnoj školi, do svoje 25. godine života ostao je bez roditelja, sestre, brata i dijela rodbine. Vrlo mlad angažirao se u crkvi, svaki je dan pohađao sv. misu, vjeronauk i čitao Bibliju. U to se doba bavio i sportom, skijanjem, klizanjem, planinarenjem i nogometom. Volio je i plivanje, višednevne izlete, spuštanje kanuom i vožnju biciklom dajući primjer koliko je u životu jednog muškarca bitan rad na poljima njegovog duha, ali i tijela, kako bi svojoj vjeri i svom životu dao pravi smisao te tako živio, a ne životario.
Kao i većina nas koji se u Gospodina uzdamo, tražio je svoj put, prvo se zaposlivši kao pomoćni kuhar na gradilištu, potom se odlučuje za Filozofski fakultet u Krakowu gdje ilegalno studira i širi ideju kako se otpor nacistima može pružiti i bez oružja. Da bi se prehranio radio je u tvornici sode i kemikalija, cijelo vrijeme razmišljajući o tome da postane svećenik. Pomagao je nadbiskupu služiti mise koje su se tajno održavale. Poslije posla bi učio i slušao predavanja, na temelju kojih je zaređen za svećenika. Doktorirao je u Rimu nakon čega se vraća u Poljsku u mjesto Niegowice.
Predavao je etiku, organizirao planinarske ture za mlade, pokrenuo bračno savjetovalište za mlade koje je bilo jako uspješno. Živio je skromno, najviše svog vremena posvećivao je vjernicima, volio je izlete u planine.
Važni događaji u njegovu životu uvijek su bili uz prisutnost patnje. Prije nego je postao svećenik, umro mu je otac. Kad je postao kardinal, njegov je prijatelj doživio prometnu nesreću u kojoj je izgubio ruku, a kada je postao papa, njegov je prijatelj biskup pretrpio moždani udar. Jednom je izjavio da su ga smrti bliskih osoba i roditelja oslobodile od obiteljskih odgovornosti, a preko patnji dobivao je dodatnu energiju u svećeničkom radu, time nam darujući primjer kako uz Krista sve možemo ako strpljivo i ponizno nosimo svoj križ kako bismo stigli do Cilja.
Naročito se zalagao za mlade, proglasivši tako Svjetski dan mladih, a prema Djevici Mariji gajio je posebnu pobožnost, potpuno joj predan u znaku Totus Tuus (lat. sav tvoj), samim time pokazavši kako nema Isusa bez Marije, nema drugoga puta po kojemu možemo doći k Isusu osim po Mariji.
Kao primjer njegove svetosti svjedoči i oprost čovjeku koji ga je pokušao ubiti, slijedeći tako Gospodinovu riječ do u tančinu (Mt 5, 43–48).
Često je bio bolestan, no nije volio dugo biti u bolnici. Čim bi mu bilo bolje, nastavljao je sa svojim obavezama. Dugi niz godina bolovao je od Parkinsonove bolesti što je otežavalo njegov rad i dužnosti koje je imao kao papa. Imao je probleme i sa čitanjem te je sve teže govorio, a zahtjeve za umirovljenjem odbacivao je govoreći kako ni Isus nije sišao s Križa. Kao protivnik eutanazije strpljivo je podnosio tegobe bolesti i umro u miru prirodnom smrću 2. travnja 2005. Njegova posljednja riječ bila je „Amen‟.
Svojim je životom posvjedočio kako mi muškarci možemo, u isto vrijeme biti i sveti i moderni, glave i vođe, slijedeći Kristovu riječ, uzdajući se u Majku Mariju i strpljivo noseći sve nedaće života kako bismo bili primjer drugima i time zavrijedili stan u Domu Njegovu.
