Sveti Toma Akvinski, kojeg Crkva slavi na današnji dan, jedan je od najvećih umova u crkvenoj povijesti.
Rođen je 28. siječnja 1225. u dvorcu Roccasecca u okolici Napulja u južnoj Italiji kao sin Landulfa grofa Akvinskog i majke Teodore. Od svog djetinjstva pokazivao je veliku želju za znanjem, završavajući visoke škole u Napulju. Upoznaje se s dominikanskim redom. Njegovi roditelji su se bunili da on kao plemićki sin stupi u prosjački red no unatoč tome postao je dominikanac te ga poglavari, vidjevši njegove ogromne intelektualne sposobnosti, šalju učenjaku svetom Albertu Velikom.
Već s 23 godine života Toma je postao profesor. Predavao je u Parizu, Rimu i Napulju. Unatoč svojoj velikoj učenosti ostao je uvijek jednostavan, ponizan i bezazlen redovnik. U poniznosti je postojano odbijao sve ponuđene crkvene časti. Njegov bistri duh dobro je shvatio da je poniznost evanđeoska krepost i da više vrijedi od sve učenosti, slave i počasti. Zato je uvijek htio ostati malen.
Kad govorimo o svetom Tomi kao teologu, dolaze nam na um riječi pape Franje da se teologija stvara na koljenima. Upravo tako ju je stvarao Toma.
Napisao je mnoštvo filozofskih i teoloških djela, a najslavnije mu djelo Teološka suma u tri dijela u kojoj je sustavno obradio svu teologiju. Iako je ostala nedovršena, ona je ipak veličanstveno djelo: sadržava 512 pitanja i 2669 članaka. Riječ je o sažetom razlaganju u kojem ljudski um pristupa otajstvima vjere s jasnoćom i dubinom, ispreplićući pitanja i odgovore u kojima sveti Toma produbljuje učenje koje dolazi iz Svetoga pisma i od crkvenih otaca, najviše svetoga Augustina. Djelo je prevedeno na sve svjetske jezike te u teološkoj književnosti zauzima sve do danas jedinstven položaj. Bez sumnje, Teološka suma je njegovo najopsežnije djelo.
Sveti Toma je bio i mistik, žarko je štovao Presveti sakrament te o njemu ispjevao najljepše himne. Kad je jednom klečao pred raspelom, sam Spasitelj mu je progovorio: „Ti si o meni tako lijepo pisao, što želiš kao nagradu?‟ – Svetac je odgovorio: „Samo Tebe, Gospodine!‟ Pročitao sam negdje kako sveci ne traže darove Božje nego traže Darovatelja. Darovi mogu biti samo put prema njemu.
Umro je relativno mlad, u dobi od 49 godina, 7. ožujka 1274. Relikvije su mu kasnije prenesene u Toulouse. Proglašen je svecem, a 1567. g. i crkvenim naučiteljem. Crkva je svetog Tomu proglasila i zaštitnikom svojih škola i studenata. On je sjajan primjer svima onima koji se bave umnim radom, a njegov lik svjedok je kako se u Tajne vjere prodire dublje što je srce čistije.
Svetoga Tomu uvijek je resila crkvenost, osjećaj za Crkvu. Svojim spisima on se zalagao za Svetu Rimsku Crkvu i njezinu glavu Papu. Nju je branio protiv svih zabluda. Sjajno tumači središnji kršćanski Misterij Otkupljenja: Kristova žrtva na križu predstavlja više nego obilnu zadovoljštinu za grijehe ljudskoga roda, osobito jer je Isus trpio iz ljubavi i poslušnosti.
Sveti Toma Akvinski združio je u sebi najveću učenost i najdublju pobožnost. Učenost bez pobožnosti ne bi baš mnogo vrijedila. On je bio i odviše bistar duh pa je to dobro znao, ali nije ostao samo kod znanja, već je i svim srcem gajio iskrenu i duboku pobožnost.
Sveti Toma je po Bibliji znao da je svemir imao prostorno-vremenski početak, no njegovo mišljenje je bilo takvo da je on mislio da se takva činjenica ne može dokazati razumom, niti pobiti. Drugim riječima, teolog zna preko Otkrivenja da je svijet imao početak, a filozof to ne može dokazati. Također, smatra da nije moguće istovremeno vjerovati i razumjeti jednu stvar. Ukoliko vjerujemo u Boga, znanje nam nije potrebno. Sve znanje sadržao je u rečenici: „Od ljubavi kao počela sve potječe, a prema ljubavi kao cilju sve je usmjereno.‟
Kao zaključak na život svetoga Tome u kojem možemo vidjeti uzor i primjer svetosti življenja želio bih navesti veliku razliku između njega i svih velikih filozofa i znanstvenika koji nisu upoznali Boga, a to je da je Toma živio ljubav i prepoznao darove koje mu je Bog namijenio i iskoristio ih na dobrobit svoje braće ne gledajući na sebe kao pojedinca nego umanjujući svoju veličinu i predajući Gospodinu zaslugu za sva svoja djela ljubeći tako i Boga i brata čovjeka. To se, nažalost, ne može reći za one koju su doprinijeli dobrobiti društva i u konačnici sve zasluge pripisali sebi kako bi uzdigli sebe kao individuu ne shvaćajući kolikim je darovima njih Bog obdario, a oni ih nisu prepoznali za svojega života.
Sveto pismo o tome jasno govori u 1. poslanici Korinćanima: „Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči. Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje; i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao – ništa sam!‟ Toma je za svojega života prepoznao tu Ljubav, živio je, primijenio u svojemu životu i nije zalud uz svoje ime dobio pridjev „sveti’‟.
