Već sam ranije pisao o tome kako fizički rad nevjerojatno dobro utječe na čovjeka. Očiti dokaz tome je činjenica da su svi koji, recimo, idu u teretanu psihički rasterećeni i mirni.
Na prvu bi se reklo da je to posljedica ispuhivanja ili izbacivanja stresa ili nekakve energije van sebe, ali jednom riječju i u normalnom žargonu bi to bio umor. Da je on koristan dokazuju i psihologija i biologija. Uvjeren sam da i u duhovnom smislu on ima velikog utjecaja. Nije slučajno da je Bog odabrao baš drvodjeljstvo kao središte života Onoga koji nas ima spasiti.
Iz perspektive psihologije važno je primijetiti da se fizički rad manifestira na naše ponašanje tako što smo u tom radu rasterećeni od pretjerana razmišljanja, a ako ga ima, uzevši u obzir da smo stekli vještinu obavljanja nekog rada, bilo to izvođenje vježbi ili postavljanje knaufa, jedino što ostaje je fokus da bude odmjereno kako treba, da se ne preforsiramo i zeznemo neku težinu ili dimenziju, a fokus s onih životnih problema se tada miče.
Biologija isto ima što za reći. Prvo i jedino vidljivo kod osobe koja je fizički aktivna je njegovo držanje, izdržljivost, snaga, spremnost na izazove, ali i bolja krvna slika, ubrzanija regeneracija mišića i stanica u tijelu, bolji imunitet, a samim tim i voljni moment koji ti ne dopušta lijenost kad je potrebno nešto obaviti.
Sigurno smo čuli za izreku da je u zdravom tijelu – zdrav duh. No treba biti oprezan i prihvatiti da duh nije zdrav radi zdravog tijela. Za to imamo molitvu, kontemplaciju, odnos sa sobom, s bližnjima i Bogom, ali sigurno da je puno lakše osjetiti plodove discipline i urednog života kako čuvajući zdravlje, tako čuvajući i priliku za spasenje, odnosno pazeći se od grijeha.
Zanati postoje od davnina i postojat će dok je nas. Koliko god tehnologija napredovala, uvijek postoji onaj završni dodir kojeg treba uraditi čovjek. U zapadnom dijelu svijeta, s obzirom na zahtjeve i standarde koji se tamo razvijaju, sasvim je normalno pozvati majstora da popravi sifon ili zamijeni puknuti prekidač. Mislim da naše društvo u našoj sredini još uvijek nije spremno na takav luksuz jer cijena zanatskog rada očito raste, ali ne srazmjerno ostatku koji sudjeluje u izračunu prosječne plaće jednog pojedinca. Neizbježno je da ili sami znamo ili imamo u obitelji nekoga tko zna „šta god mu dadneš u ruke“. I zaista jesmo neka snalažljiva i ponosna vrsta ljudi koja se do zadnje bori ne bi li dokazala svoju sposobnost u popravljanju ili izradi nečega. Teško popuštamo i prepuštamo nekom drugom posao za koji smatramo da sami možemo napraviti.
Naši su očevi bili vješti u puno stvari i fascinantno je razmišljati o tome kako su se uz posao na koji moraju otići i s kojeg moraju doći pored toga uspješno bavili poljoprivredom, sređivali kuću i okućnicu i još bili uz obitelj. Danas kada nam je sve puno lakše, brže, dostupnije, jednostavnije, imamo puno manje vremena za išta od toga. Ispada da od sebe očekujemo i namećemo si puno više nego je potrebno samo zato što znamo da možemo. Život umjesto da bude lagan i rasterećen je zapravo preopterećen, i to najčešće nefizičkim stvarima koje nam oduzimaju vrijeme za one fizičke i smještaju nas u nekakav vrtlog nezadovoljstva, stresa i umora od nerada.
Svi smo svjedoci da kad se dogodi neka radna akcija u kući i pošteno se umorimo, puno lakše i brže zaspemo. Zaspemo i ranije nego inače i probudimo se odmorniji nego inače. Uzbuđenje oko toga, nažalost, ubrzo splasne, a ispada kao da napast ne želi da budemo drvodjelje ili zidari, električari ili vodoinstalateri, ili od svega toga ponešto, nego da se umotamo u deku i samosažalijevamo kako nam se ništa ne da i kako smo beskorisni.
Lijepu motivaciju možemo naći u slici male djece koja se igraju s plastičnim alatima i strojevima, s nevjerojatnim oduševljenjem promatraju rovokopače i kamione, uživaju gledati dokumentarce o izradi nečega i lako je primijetiti da muški dječaci vole buku, akciju, rastavljanje, lomljavinu, ali i sastavljanje (puzzle, kockice, dijelovi nekih mehanizama). Priroda radi svoje u skladu s onim što je Bog usadio u čovjeka i to se kasnije manifestira na različite načine. Netko je sklon znati i razumjeti sve o automobilima, netko o gradnji kuće, netko ode u znanstveni pristup, a netko u izvođački.
Sasvim je sigurno da svi ne možemo biti sve, ne radi toga što nismo sposobni, nego što je jedan život malo da se sve obuhvati. No možemo znati barem ono osnovno. Pa bilo da renoviramo stan, mijenjamo ulje u automobilu, postavljamo luster, karnišu ili sastavljamo stol iz dućana, sasvim je dovoljno malo se uputiti u ono što radimo i usuditi se to uraditi. Uspjeh možda nije zagarantiran prvih nekoliko puta, ali kako se kaže: „željezo se u vatri kuje“. Vatra bi bila sve one okolnosti u kojima bismo mogli naučiti nešto novo, usuditi se napraviti to i konačno uspjeti.
Ta čovjek je stvoren da vlada svime, da se svime koristi, stvoren je da sudjeluje u Božjem planu stvaranja. Nitko od nas ne može ni iz čega stvoriti nešto, ali može pretvoriti drvo u stolac, rudu željeza u motor od automobila, rudu boksita u otvore od aluminija…
Kreacija je nešto što postoji od početka, a kreativnost je sposobnost pojedinca da sudjeluje u prokreaciji ili nastavku izrade svega onoga što nam može koristiti i popravljanju svega što je pokvareno. A onaj tko je spreman popraviti isti onaj sifon znat će malo bolje popraviti situaciju kad se dogodi svađa u kući, kada dođe do bilo kakva problema. Isto tako će uštedjeti dosta novca svojoj obitelji s kojom na kraju krajeva može zajedničkim snagama uraditi nešto (obojati zidove ili drvenu ogradu). Uistinu, rad je oduvijek bio mjesto odmora i mira, ali direktno ili indirektno i mjesto zajedništva.
Foto: Pixabay
