Povodom svetkovine Božjeg milosrđa s vama dijelimo svjedočanstvo Marka Frkovića, katoličkog supruga i oca četvero djece, koji svjedoči o snazi utjecanja Božjem milosrđu u najkritičnijim trenutcima svoga života.
Godina 2022. za nas je bila jako teška, ali jako blagoslovljena na kraju. Najgora faza u mojoj ovisnosti. Traženje izlaza iz užasnog stanja. Supruga trudna s našim trećim djetetom, našom Marijom. Kamatar na leđima, dugovi, bez posla sam, seljenje u drugi stan, razmišljanje kud i što sad, kako dalje… Sami u svemu.
Termin za porod je bio na sam Uskrs 2022 godine, 17. travnja. Dobivam poticaj nekoliko dana prije za molitvu devetnice Božjem milosrđu. Kažem supruzi da ćemo moliti tu devetnicu i pouzdati se svim srcem u Njegovo milosrđe za nas, za mene i moju ovisnost, izlaz iz iste, za porod naše Marije. Jer stresa i problema nije nedostajalo u toj trudnoći.
Krenuli smo moliti i iščekivali svaki dan našu Mariju. No Gospodin je to malo odgodio. Točno 7 dana je supruga prenijela, točno kada smo završili s devetnicom. Marija je rođena na samu nedjelju Božjeg milosrđa (Bijela nedjelja).
Nikad neću i ne mogu zaboraviti jedan detalj. Sami smo bili u svemu. Nismo imali nikoga uza se. Da nam samo pomogne taj dan s djecom da ja mogu biti sa suprugom na porođaju kako sam bio oba puta prije. Što smatramo oboje da je tako važno i povezuje još više bračni par kad je muž uza svoju ženu u bolnici prilikom poroda. To je zaista nešto neprocjenjivo!
Kad sam shvatio da to ipak neće biti moguće, tako sam bio jadan i tužan. Zbog svih okolnosti i moje ovisnosti bili smo u takvoj situaciji. Opravdano i neopravdano “sami” rekao bih. No tako je moralo biti. Bog je tako htio. Da prođemo kroz te kušnje da bi nas On ojačao i pripremio za ono što dolazi poslije… Ali baš nam je bilo teško. Osjetili smo takvu ostavljenost i samoću…
Rekli bi ljudi, sam si kriv. Da jesam… No ima nešto što se zove borba za svoga člana obitelji, brata u Kristu dok god ima šanse, ali za to je potrebna ipak jaka vjera i ljubav. Kao i mentalna snaga. Da ne govorim o čuđenju mnogih i protivljenju toj trećoj trudnoći. Od nekih najbližih. Pa kako? Zašto? Niste normalni i slično. Uglavnom, nemate podršku od nas… No za nas otvorenost životu nikad nije dovedena u pitanje. Možda je ludo, i za neke bi bilo opravdano u takvoj situaciji ne biti otvoren životu, ali mi nismo niti razmišljali o tome. Jednostavno, to je u nama. Volimo život, volimo djecu.
Koji dan prije poroda smo imali zadnjih 50 franaka. Tako sam se trudio da ih sačuvam za taxi koji bi nas odvezao do bolnice u taj trenutak. No nisam uspio. Ovisnost je to žešća i od droge nerijetko, ne možeš i gotovo. Patologija teška! Tko to nije doživio shvaćam skroz da ne može razumjeti. Teško. Dolazi dan kad su krenuli trudovi… Auto, naravno, nemamo. Sve sam izgubio, tako i auto koji smo imali.
Imam plan da idemo vlakom (imamo nekih 15 min do bolnice). Koji plan… Trudnica s trudovima i još dvoje djece vlakom u bolnicu!? Bilo bi zanimljivo. U jednom trenutku idem iz stana u podrum i srećem našeg susjeda Youssoufa (Josip). On su sirijska obitelj, muslimani. Pita me kako žena? Ja velim da izgleda kreću trudovi… Rekao je: “Pa, čovječe, što nisi pitao za prijevoz!? Pakirajte se i vozim vas sve u bolnicu.” Kakav trenutak… A ja blokiran od svih problema i idem nekim svojim silama i ne tražeći ničiju pomoć, a doduše nikoga ovdje u blizini nismo niti imali. No Gospodin brine, rješava i pokazuje ljubav tako reći nepoznatih ljudi, Sirijaca, vjernika muslimana.
Stižemo u bolnicu. Taj moj susjed Youssouf presretan da je mogao pomoći! Zahvaljujem mu i kažem: “Vidimo se kad sve završi i kad dođem iz bolnice.” Da spomenem samo još da ti ljudi žive baš skromno. Kad sam navečer došao i javio im da je sve prošlo i više nego dobro, žena me dočekala s večerom kazavši: “Hvala Bogu, baš nam je neizmjerno drago. Okrijepi se ti i djeca ovim jelom i odmorite se.” Čista Božja ljubav kroz te ljude! Nepoznate ljude, druge vjere, druge kulture…
A sad onaj najteži dio. Ne daju mi da budem sa suprugom pri porodu što je razumljivo. Zbog djece. Josip 4, a Terezija 2 godine. Ja sam se sve nadao da će ih možda netko u bolnici i preuzeti malo dok moja supruga Ana rodi, ali, naravno, nije bilo šanse za to. Dolazi trenutak kada moram van iz rađaone s djecom. Da doktori sve pripreme jer već je bila poprilično otvorena. Krenulo je.
Teško mi je bilo, steglo me u srcu i duši zašto sve tako mora biti. Znam da sam kriv za sve, ali opet: “Bože, zašto baš tako?” Jako smo povezani supruga i ja i to nam je teško palo da nećemo skupa taj boj izvojevati u rađaoni kao prva dva puta… I da baš nitko od obitelji, eto, nije mogao biti uz nas barem taj dan… No tako je moralo biti. Znamo to sada.
Izlazim s djecom van pored bolnice. Takva se kiša otvorila, takvo neko teško vrijeme kako vani tako i u duši. Kako se kiša otvorila, tako i moje suze… Počinjem vapiti Gospodinu i moliti za porod, za Mariju, suprugu, nas sve da nas Božje milosrđe čuva i izvede sve na dobro. Ne znam jesam li ikada žarče molio u suzama, jesam li ikada tako silno osjetio barem malo onaj trenutak Isusove molitve u Getsemanskom vrtu… Strah, tjeskoba, ostavljenost, neizvjesnost! Ali isto tako mi dolazi neka čudna hrabrost i pouzdanje da će biti sve dobro, u dubini srca, koji zasigurno nisu od mene nego odozgor.
“Oče, tebi je sve moguće; uzmi ovaj kalež od mene! Ali ne kako ja hoću, nego kako ti hoćeš” (Mk 14, 36).
Sjedim s Josipom i Terezijom pod jednim krovom bolnice u St. Gallenu i završavam molitvu krunice Božjem milosrđu. Ne znam je li prošlo svega 40 minuta otkad smo došli u bolnicu. Zvoni mobitel. Zove medicinska sestra i govori nešto što ja ništa nisam razumio. Od šoka! Mislio sam da se nešto loše dogodilo, da se zakompliciralo. Čim me zove tako brzo. Tresao sam se k’o šiba i zamolio je da ponovi još jednom što se događa? Ništa mi nije bilo jasno. Moram li doći unutra!? Onda sam čuo: “Gratuliere, Herr Frkovic. Sie sind zum 3. mal Vater geworden. Die Geburt ist gut verlaufen und der Mama sowie Baby Marija geht es gut!”
Nisam mogao vjerovati. “Pa kako to?”, rekao sam. Možda sam prije svega pola sata izašao iz rađaone!? Kad prije!? U tom trenutku neopisivo olakšanje i sreća, a najviše od svega zahvala milosrdnom Ocu. Smijali smo se od sreće sestra i ja. A Josip i Terezija su to osjetili na svoj način i bili radosni, bilo je i suza radosnica. Tako brzo, tako lako bez ikakvih problema. Također, sve što se tiče trudnoće s Marijom je bilo tako lako i blagoslovljeno za suprugu Anu bez obzira na teške okolnosti u tom periodu. Posebna je na svoj način, zaista.
Marija je rođena 24. travnja 2022. Također i na svetkovinu svete katoličke francuske redovnice, Marije Eufrazije Pelletier. Ona je zaštitnica i jedna od utemeljiteljica redovničkog reda časnih sestara s kojima smo se sprijateljili upravo nakon poroda i saznali te detalje. U taj samostan do dana današnjeg idemo na svete mise, klanjanja. To je naše crpilište duhovnog života i zajedništva u Gospodinu. U međuvremenu je jedna od časnih sestara postala naša jako dobra obiteljska prijateljica koja nam je mnogo pomogla konkretnim djelima nakon toga svega u mom teškom razdoblju od ovisnosti i problema i postala krsnom kumom našeg 4. djeteta.
Jednom prilikom je jedan svećenik nakon zajedničke molitve rekao kako će netko od naše djece biti posvećen Bogu, to jest duhovno zvanje da će imati, da je tako dobio u molitvi. Bili smo presretni! Ali isto tako smo to naravno uzeli s rezervom. Naravno, željeli bismo to svim srcem. Je li to baš naša posebna curica Marija, to ćemo tek vidjeti. Samo nek se ispuni Božja volja i ništa drugo.
Na kraju svega smo ponosni i zahvalni na sve što smo prošli s Gospodinom. Na svim poteškoćama i kušnjama koje su nas silno ojačale i povezale. Vjerujemo čvrsto da je to sve bila Božja volja. Zapravo sigurni smo u to. To je bio naš put… Ubrzo nakon toga, to ljeto, događa se moje potpuno oslobođenje od ovisnosti. A Gospodin nam je na put stavio neke predivne ljude koji su bili naši Šimuni Cirenci i put prema pobjedi!
Na kraju ipak nismo bili sami. Često mislimo da smo sami i ostavljeni od svih, a zapravo je baš tada Bog s nama. Često tražimo u ljudima razumijevanje i podršku, a u biti sam Bog dosta je!
Isus svetoj Faustini…
„Neshvatljive milosti podijelit ću onim dušama, koje poklone povjerenje Mojem milosrđu.“ (Dn 687)
Isuse, uzdam se u Tebe!
Marko Frković bit će jedan od govornika na ovogodišnjoj konferenciji katoličkih muškaraca, na kojoj će posvjedočiti o svojoj borbi s ovisnošću o kocki. Prijave na konferenciju moguće su do 15. travnja ili do popunjenja mjesta pomoću ove poveznice.
Foto: Unsplash
