Foto: Pixabay
„Vjerom Noa, obaviješten od Boga o još neviđenim stvarima, s pobožnim poštovanjem sagradi korablju da spasi svoju obitelj‟ (Heb 11, 7). Kolika vjera, Bože moj! Ti si jednostavno došao i rekao Noi: „Napravi sebi korablju…“ (Post 6, 14-16) i Noa Te poslušao. Koje li vjere!?! Tražio si od Noe da skoči, u nepoznato, bez ikakve sigurnosti osim u Tvoju Riječ „Napravi sebi korablju“ i Noa je krenuo na posao.
Ono što je meni ovdje zanimljivo je sljedeće:
– nisi mu rekao kada korablja mora biti gotova,
– nisi mu dao pomoćnike,
– nisi mu dao alat,
– nisi mu dao sredstva.
Jednostavno si došao i rekao: „Napravi sebi korablju“. Sebi. Još više me oduševljava vjera njegovih sinova, jer Noi si Ti, Gospode, progovorio i nekako se čini lakše reći „To mi je rekao Bog i ja to moram učiniti.‟, ali sinovima Ti, Bože, nisi progovorio, već je to morao učiniti Noa. Što bi se dogodilo da ga sinovi nisu poslušali? Predmnijevam kako bi bili osuđeni na propast. Hvala Ti, Bože, pa su ga poslušali. Čovjek, ne Bog, čovjek dođe i kaže sinovima: „Pomozite mi, moram napraviti korablju. Znate, Bog mi je progovorio i rekao kako mora biti 300 lakata dugačka, 50 lakata široka i 30 lakata visoka.‟ Jesu li mrmljali? Ne znamo, ali znamo da su mu pomagali.
Koliko je to sve skupa trajalo? Božja Riječ nam otkriva oko 100 godina. Je li Noa znao koliko će posao trajati kad je dobio nalog? Nije. Meni je to sve skupa jednostavno fantastično i fascinantno. Zamislimo sljedeću situaciju. Bog dolazi i kaže Noi da sagradi korablju jer će biti potop. Otvorit će se ustave nebeske i padat će kiša. Noa nikada do tada nije vidio kišu, ali vjeruje Bogu. Bog mu sve lijepo objasni kako korablja treba izgledati i Noa započinje posao sa svojim sinovima. Što se za to vrijeme događalo u svijetu oko Noe? Je li ga netko pitao što radi? Sigurno da je.
– Noa što radiš?
– Korablju.
– Zašto?
– Padat će kiša i biti će potop…
– Noa, ti si budala! Kakva kiša? Kako voda može padati s neba? Voda samo izvire iz zemlje, ti si lud.
Naime, o čemu se ovdje radi? Ljudi zaista do tada nikada nisu vidjeli kišu. Voda je izvirala iz zemlje i natapala zemlju prema riječima Svetog pisma: „Rijeka je izvirala iz Edena… Odatle se granala u četiri kraka… Pišon… Gihon… Tigris… Eufrat‟ (Post 1, 10-14). A onda u jednom trenutku kada je korablja bila gotova, Bog kaže Noi da će za sedam dana pustiti dažd na zemlju (Post 7, 4) i dalje slijedi opis kako su navalili svi izvori bezdana i rastvorile se ustave nebeske i udario dažd na zemlju (Post 7, 11-12). Kako možemo biti sigurni da do tada nikada prije nije padala kiša? Malo dalje, Pismo nam govori, da, kada je sve bilo gotovo, i vode se povukle i Noa je izašao iz korablje, prinio je Bogu žrtvu od svih čistih životinja što je imao u korablji (Post 8, 20) te slijedi Božje obećanje: „A ovo znamen je saveza koji stavljam između sebe i vas… Dugu svoju u oblak stavljam da zalogom bude savezu između Mene i zemlje…‟ (Post 9, 12-17).
U „Hrvatskoj enciklopediji“ Leksikografskog zavoda „Miroslav Krleža‟ čitamo kako je duga, citiram: „optička i meteorološka pojava višebojnog luka na nebu koji nastaje kada Sunčeva svjetlost obasjava sitne kapljice vode u atmosferi, a čini ju sedam duginih boja: crvena, narančasta, žuta, zelena, plava, modra i ljubičasta”. Ako je tome zaista tako, da duga nastaje samo kada svjetlost prolazi kroz kapljice vode, onda to znači, s obzirom da je tada Bog prvi put stavio dugu u oblake, da nikada do tada kiša nije padala…
Idemo dalje… Što Noa čini? Ništa. Nastavlja s poslom. Bože dragi, koje li vjere. Što si je Noa mislio? Nije imao čekić, bušilicu, dizalicu, 100 radnika, kamione za prijevoz drva, utovarivače, ništa. Imao je Božji nalog i tri sina koja su pristala pomoći. Prvi dan ode u šumu i sruši drvo. Koliko je to trajalo? Bez motorne pile, samo ručna pila, slabe kvalitete… Drvo je srušeno. Treba odmor, pojesti nešto, a ako se samo posveti gradnji korablje, nema vremena za proizvodnju hrane. Drugi dan, mora se posvetiti (iako ne piše, ali potrebno je) proizvodnji hrane, možda na zemlji, možda čuvanjem ovaca. I tako iz dana u dan. I opet i opet i opet dolaze zli i iskvareni ljudi (Post 6, 5) i ismijavaju Nou. Je li mu dojadilo? Je li se žalio Bogu? Riječ Božja ga naziva pravednikom i kako je s pobožnim poštovanjem poslušao i nastavio graditi i sagradio korablju.
Ako je netko primjer vjere, onda je to zaista Noa. Čuo je o neviđenim stvarima i povjerovao. I tako polako, polako iz dana u dan. Ono što mi je još ovdje zanimljivo jest činjenica da mu dobri Bog nije dao rok. Rok u kojem mora biti gotov posao, izgrađena korablja. Noa je, rekli bismo današnjim rječnikom, živio bez stresa. A kakva je situacija danas? U toliko moraš biti ovdje, u toliko moraš biti ondje, tada mora biti gotovo ovo, tada moraš završiti ono, tada mora dijete biti u školi, i ne samo u školi, već i u vrtiću jer se žuri na posao. Ako nije nešto gotovo u roku, primjerice neki objekt, izvođač plaća penale itd., itd.
Ne živimo li stalno pod stresom? Nismo li stalno pod pritiskom? I još ako nije dobro, ismijavaju nas. Tko nam je život učinio takvim? Piše li igdje u Svetom pismu kako Bog daje rok za učiniti nešto? Piše kako je na nekoliko mjesta rekao „idi‟, „učini‟, „dođi‟, „napravi‟, ali bez vremenskog odjeka. Ne unosi li nam u život sam đavao tu ovisnost o vremenu i o ograničenom vremenu nekog rada i ostvarenja? Postali smo, i ne znajući, robovi vlastitoj egzistenciji. Nemamo vremena. Nemamo više vremena.
Noa je gradio korablju oko 100 godina. Mogao ju je graditi i 200 godina, ali Bog mu je obećao da (kad) napravi korablju, doći će potop. „Napravi sebi korablju… Ja ću evo pustiti potop‟ (Post 6, 14-17). Ne prije. Bog je znao koliko mu treba vremena, ali Noa nije i svejedno se nije brinuo. Otac Nebeski je došao i rekao napravi i on je krenuo napraviti. I to je to. Bože, oprosti nam što u toj utrci s vremenom, zaboravismo na Tebe, Gospodara vremena.
Bog vas blagoslovio… (žurim :))
