Ima li Bog jedan ispravan izbor za mene u svakoj odluci koju donesem?

Kada molimo za mudrost da razlučimo Božju volju kod odabira supružnika, karijere, promjene posla, preseljenja, doma, škole, prijatelja, odmora, načina trošenja novca, ili kod bilo kojeg drugog izbora, velikog ili malog, kad god se ispred nas otvaraju dva ili više različita puta, a mi moramo odabrati, želi li Bog jedan od tih putova za nas? Ako da, kako ga razlučujemo?

Mnogi kršćani koji se muče s tim pitanjem danas, nisu svjesni da im kršćani iz prošlosti mogu pomoći u tome svojim vlastitim iskustvom. Kršćanska mudrost utjelovljena u životima i učenjima tih svetaca govori nam dvije stvari koje su relevantne za ovo pitanje.

Prvo, oni nam govore da Bog ne samo da nas poznaje i voli općenito, nego da se brine za svaki detalj našeg života, a na nama je da tražimo da hodamo u njegovoj volji u svim stvarima, velikim i malim. Drugo, oni nam govore da nam je dao slobodnu volju i razum jer želi da ih koristimo kod odluka. Ta se tradicija može oprimjeriti u slavnoj misli vodilji sv. Augustina: ʻLjubi Boga i [tada] radi što želiš.ʼ Drugim riječima, ako uistinu voliš Boga i Njegovu volju, tada činjenje onoga što ti želiš, bit će, ustvari, činjenje onoga što Bog želi.

Vuku li nas ova dva savjeta u različitim smjerovima ili nam se to samo tako čini? Budući da je očito velika istina utjelovljena u oba savjeta, koji bismo trebali najviše naglasiti kako bismo riješili naše pitanje ima li Bog jedan ispravan put za nas?

Smatram da je prvi i najočitiji odgovor na ovo pitanje da to ovisi o ljudima koji ga postavljaju. Mi imamo tendenciju da naglašavamo jednu polovicu istine nauštrb druge polovice, a mi to možemo činiti na bilo kojem od ova dva načina. Svakoj herezi u povijesti teologije odgovara ovaj uzorak. Naprimjer, naglašavanje Kristova božanstva nauštrb Njegove ljudskosti ili Njegove ljudskosti nauštrb Njegova božanstva; ili naglašavanje božanske suverenosti nauštrb slobodne volje ili slobodne volje nauštrb božanske suverenosti.

Pet općih principa razlučivanja Božje volje koji se mogu primijeniti na sva pitanja o njoj, a tako i na naše pitanje također, su sljedeći:

  1. Uvijek počni s podatcima, s onime što znaš zasigurno. Sudi nepoznato poznatim, nesigurno sigurnim. Adam i Eva zanemarili su taj princip u Edenu i ignorirali Božju jasnu naredbu i upozorenje da ne kupe mačka u vreći, što im je obećavao đavao.
  2. Neka tvoje srce educira tvoj um. Neka tvoja ljubav prema Bogu educira tvoj razum kod razlučivanja Njegove volje. Isus podučava farizeje tom principu u Evanđelju po Ivanu 7, 17. (Kad bi samo pojedini teolozi obratili pozornost na njega!) Oni Ga pitaju kako da interpretiraju Njegove riječi, a On im daje prvi princip hermeneutike (znanosti interpretacije): ʻKad bi vaša volja bila vršenje volje moga Oca, razumjeli biste moj nauk.ʼ Sveci bolje razumiju Bibliju od teologa jer razumiju njenog primarnog autora, Boga, voleći Ga svim svojim srcem i svim svojim umom.
  3. Imaj meko srce, ali tvrdu glavu. Trebali bismo biti ʻmudri kao zmije, a bezazleni kao goluboviʼ, oštroumne misli kao lisice, a odani kao psi u volji i djelu. Meko srce nije opravdanje lakoumnosti, a tvrdoglavost nije opravdanje okorjelosti srca. (…)
  4. Svi bi se Božji znakovi trebali poredati, kao u trigonometriji. Postoji barem sedam takvih znakova: (1) Sveto pismo, (2) nauk Crkve, (3) ljudski razum (koji je stvorio Bog), (4) prava situacija ili okolnosti (koje On kontrolira svojom Providnošću), (5) savjest, naš unutarnji smisao za dobro i loše, (6) naša osobna naklonost ili želja ili instinkt te (7) molitva. Ispitaj svoj izbor tako da ga predaš pred Božje Lice. Ako jedan od ovih sedam glasova kaže ne, ne čini to. Ako nijedan ne kaže ne, učini to.
  5. Traži plodove duha, osobito prva tri: ljubav, radost i mir. Ako smo ljuti, anksiozni i zabrinuti, bez ljubavi, radosti i mira, nemamo pravo reći da smo sigurni u to da smo u Božjoj volji. Razlučivanje duhova ne bi trebala biti kruta, lomljiva, anksiozna stvar, nego budući da je također dio Božje volje za naš život, ona bi trebala biti stvar puna ljubavi, radosti i mira, više kao igra nego kao rat, više kao pisanje ljubavnih pisama nego kao pisanje završnih ispita.

A sada naše pitanje. Ima li Bog samo jedan ispravan izbor za mene svaki put? Ako ima, moram ga naći. Ako ne, trebao bih se opustiti više i biti malo ležerniji. Evo nekoliko migova za odgovor.

Odgovor ovisi o tome kakva si osoba. Pretpostavljam da su mnogi čitatelji ove stranice (1) katolici, (2) pravovjerni i vjerni učenjima Crkve, (3) konzervativni i (4) karizmatici. Imam mnoge prijatelje – ne toliko bliske, bliske i vrlo bliske – koji odgovaraju ovim opisima već mnogo godina. Zapravo, i ja sam odgovaram ovom opisu. Stoga govorim iz iskustva kada kažem da ljudi ovog tipa imaju jaku tendenciju prema određenom karakteru ili tipu osobnosti – što po sebi nije ni dobro ni loše – koji treba njegovati jednim od ovih opisa više nego drugim. Suprotni tip osobnosti zahtijevao bi suprotni opis.

Moj prvi mig, baziran na čisto vlastitim promatranjima ovog tipa ljudi, jest da često iskačemo iz vlastite kože zbog naše želje – po sebi vrlo dobre želje – da nađemo savršenu Božju volju za sebe. Time dajemo užasno svjedočanstvo nekršćanima. Ne možemo se opustiti, zaustaviti i mirisati Božje ruže, uživati život kakav nam Bog daje. Često se činimo uplašeni, zabrinuti, vrlo ozbiljni, neduhoviti i osjetljivi – ukratko, taj tip ljudi nije baš dobra reklama za našu vjeru.

Ne kažem da bismo trebali kompromitirati ni trunku naše vjere kako bismo se svidjeli nevjernicima. Samo kažem da budemo ljudi. Idi pogledati utakmicu. Uživaj u piću – samo jednom ako postoji rizik od alkoholizma. Glupiraj se s vremena na vrijeme. Škakljaj svoju djecu. I svoju ženu. Nauči ispričati dobar vic. Pročitaj smiješan roman Franka Schaeffera Portofino. Idi živjeti u Italiju na neko vrijeme.

Evo drugog miga. Većina kršćana, uključujući i mnoge svece, nemaju razlučivanje o kojem govorimo, znanje o tome što Bog želi u svakom pojedinom izboru. To je rijetkost. Može li nešto tako važno biti toliko rijetko? Može li nas Bog ostaviti u tolikoj neizvjesnosti?

Treći je mig Sveto pismo. Ono sadrži neke primjere – većinom čudesne, mnoge spektakularne – u kojima Bog očituje svoju osobitu volju. No oni se pokazuju na isti način kao čuda: kao nešto izvanredno, ne kao standardna stvar. ʻElektronsko evanđeljeʼ zdravlja i bogatstva ʻpokaži i tvoje jeʼ je protivno Svetom pismu, a tako je i s mišlju da moramo naći jedan ispravan odgovor na svaki praktičan problem, iz istog razloga. Nama jednostavno nikad nije zajamčeno takvo obećanje.

Tama i nesigurnost česti su u životima svetaca, u Pismu kao i drugdje, kao bol i siromaštvo. Jedina stvar koja je zajednička cijelom čovječanstvu jest da nam evanđelje garantira oslobođenje od grijeha (kao i njegovih posljedica, smrti, krivnje i straha), a ne od straha i nesigurnosti. Da je Bog htio da znamo jasan i nepogrešiv put, On bi nam to sigurno rekao jasno i nepogrešivo.

Četvrti je mig nešto što nam je Bog uistinu darovao: slobodnu volju. Zašto? Postoje brojni dobri razlozi za to. Primjerice, kako bi naša ljubav bila beskrajno vrjednija od instinktivne, neslobodne životinjske privrženosti. No mislim da vidim drugi razlog. Kao profesor znam da se katkad trebam suzdržati od davanja odgovora svojim studentima kako bi ih oni sami našli te tako ih cijenili i bolje ih zapamtili, ali i naučili kako pokazati vlastiti sud kod samostalnog pronalaska odgovora. ʻDaj čovjeku ribu i nahranit ćeš ga za taj dan; nauči čovjeka pecati i nahranit ćeš ga za čitav život.ʼ Bog nam je dao nekoliko velikih riba, ali dao nam je i slobodu da upecamo mnogo malih riba (i nekoliko velikih) sami.

Razum i slobodna volja uvijek idu ruku pod ruku. Bog je stvorio oboje u nama kao dio svoje prirode. On daje nadnaravna otkrivanja za oboje: dogme za naš razum i zapovijedi za našu volju. No baš kao što nam nije dao sve odgovore, čak i u teologiji, kod primjenjivanja dogma ili izvlačenja posljedica iz njih, tako nam nije dao sve odgovore u moralnosti ili praktično vodstvo, kod primjenjivanja zapovijedi i izvlačenja njihovih posljedica. Dao nam je mentalnu i moralnu opremu s kojom to možemo raditi i nije zadovoljan kada zakopavamo naš talent u zemlju umjesto da ga investiramo pa da On vidi koliko je on narastao u nama kad se vrati. (…)

Evo i petog miga. Kada poslušamo savjet sv. Augustina da ʻvolimo Boga i tada činimo što želimoʼ, mi obično iskusimo veliko olakšanje i mir. Mir je znak Duha Svetoga.

Znam dosta ljudi koji su napustili kršćanstvo u potpunosti jer im je nedostajao taj mir. Pokušali su biti superkršćani u svemu, a pritisak je bio upravo neizdrživ. Trebali su pročitati Poslanicu Galaćanima.

Evo i šestog miga. Ako Bog ima jedan pravi izbor u svemu što radiš, to znači da si u svemu ograničen. To znači da Bog želi da znaš koju bi prostoriju trebao prvu pospremiti, kuhinju ili spavaću sobu, koje bi suđe trebao prvo pokupiti, tanjur ili tanjurić. Vidiš, kad izvršavaš logične implikacije ovog principa, on ti pokazuje da je smješan, nepodnošljiv i zasigurno ne onaj način života koji Bog želi za nas – način opisan u Bibliji i životima svetaca.

Mig broj šest jest princip da su mnoge različite stvari dobre; da je dobro množina. Čak i za istu osobu često postoje dva ili više izbora i oba su dobra. Bog je kaleidoskop. Mnoge su ceste ispravne. Cesta za plažu je ispravna i cesta za planine je ispravna jer nas Bog čeka u oba mjesta. Dobrota je višebojna. Samo čistom zlu nedostaje boje i raznovrsnosti. U paklu nema boje, nema individualnosti. Duše se tope poput olova ili ih sve žvaču Sotonina usta. Dva najuniformnija mjesta na zemlji su zatvori i vojske, ne crkve. (…)

Mig broj sedam je primjer iz mog osobnog sadašnjeg iskustva. Pišem roman po prvi put i usput učim kako to raditi. Prvo, predao sam to u Božje ruke. Rekao sam da to želim raditi za Njegovo kraljevstvo i povjerovao sam Mu da će me voditi. Tada sam jednostavno slijedio svoje vlastite interese, instinkte i nesvjesnost. Dopustio sam da se priča sama napiše, a likovi postanu ono što jesu. Bog me ne zaustavlja ili započinje. On ne radi moje zadatke za mene. No On je tamo, kao dobar roditelj.

Smatram da je život kao pisanje romana. To je pisanje priče vlastitog života i čak vlastitog sebe (jer ti se oblikuješ svim svojim izborima, poput statue koja je sama sebi kipar). Bog je primarni autor, naravno, primarni kipar. No On koristi različite ljudske načine kako bi dobio različite ljudske rezultate. On je primarni autor svake knjige u Bibliji također, ali osobnost svakog ljudskog autora nije ništa manje jasnija nego u sekularnoj književnosti.

Bog je univerzalni pripovjedač. On želi mnoge različite priče. I On također želi da Mu ti zahvališ na svakoj jedinstvenoj priči koja dolazi iz tvoje slobodne volje i tvojih izbora. Jer slobodna volja i Njegov plan za vječnost nisu dvije suprotstavljene stvari, nego dvije strane jedne stvari. Mi ne možemo u potpunosti razumjeti to veliko otajstvo u ovom životu, jer samo vidimo donji dio tapiserije. No smatram da ćemo na nebu slaviti i hvaliti Boga najviše zbog toga što je na tako neobuzdan, čudesan i opasan način stavio upravljač našeg života u naše ruke – poput roditelja koji podučava vožnji malo dijete. (…)

Članak je preveden osobnom dozvolom autora.

Preveo: K.P.

__________________________________________

Dr. sc. Peter Kreeft profesor je filozofije u Bostonu. Autor je preko 40 knjiga.