Dobri Bog u svojoj neizmjernoj ljubavi prema čovjeku i savršenoj providnosti daruje uz dar života jedan od najljepših darova, što nas upravo i čini sličnima Njemu, a to je sloboda. Sloboda odlučivanja i donošenja bilo dobrih, bilo loših odluka. Bog time jako riskira, jer otvara se mogućnost vječnoga čovjekovog NE i odlaska u pakao, no kakva bi to bila ljubav bez slobode?

Upravo u toj slobodi živio sam i ja a da nikada u mladosti nisam razmišljao o potomstvu, tj. o očinstvu, iako svaki užitak sa sobom nosi i odgovornost. Bile su mi važne djevojke, a ne žena. Nisam tražio Božju volju za svoj život, već sam bahato i naprasito sprovodio svoju volju. No kako znamo iz prirode i Božjih zapovijedi, svako posijano sjeme donosi rod. Bilo dobar, bilo loš. Bog mi je tako dao prekrasan dar sudjelovanja u Njegovu stvaranju, sukreaciju života, no ja za njega uopće nisam mario.

Nazvala me jedna djevojka, s kojom više nisam bio, i rekla kako je ostala trudna sa mnom. Odvratio sam joj kako me se to ne tiče i neka to riješi kako zna i otišao sam, bolje reći, pobjegao od problema – na ratište. Više nisam mislio na nju niti sam je zvao. Perfekt, prošlo glagolsko vrijeme, i idemo dalje. Međutim, kad je moja djevojka ostala trudna i bila ozračena snimanjem u bolnici, odlučili smo se zbog savjeta doktora na „čišćenje‟ tih nakupina stanica kao da su tumorske. Ništa nisam znao niti osjećao. Rekao bi prorok Hošea: „Moj narod gine: nema znanja‟ (Hš 4, 6). Pitanje je bih li postupio drukčije da sam znao da je to život. Prva djevojka nije mogla, ni znala, ni htjela bez mene odgajati dijete, a druga je zajedno sa mnom to odlučila.

Kad sam u čekaonici bolnice plakao zbog gubitka djeteta i srce mi se kidalo od boli, shvatio sam kako je to tek jako mali dio one boli koju je Otac nebeski osjetio kad sam Mu ja ubijao djecu, kako mi se htjelo u mojoj slobodi.

Dobri mi je Bog dao velik dar očinstva, no ja sam to bezrezervno odbacivao. Ulaskom u brak, Bog je i dalje nastavio obilato davati jedan od najljepših darova na zemlji, a to je život. I dokle god nisam Oca stavio na prvo mjesto u svome životu, nisam se ni sâm mogao ostvariti kao otac, već više kao najamnik. Tek smo četvrto dijete prihvatili u ljubavi i zahvalnosti Bogu i shvatili smo koliko je samo jedno dijete neprocjenjiv Božji dar, a ne pravo.

Nakon dva abortusa u mojem životu ostale su rane koje je tek Bog počeo otvarati, htijući ih zacijeliti u boli, kako bih osjetio koliko je smrt Njemu mrska, jer tek đavlovom zavišću smrt ulazi u svijet. I upravo nakon toga dolaze čak dva spontana pobačaja, gdje se kao ljudi i vjernici i roditelji ne snalazimo. Sada kad želimo život i prihvaćamo ga srcem, on odlazi od nas.

Kad sam u čekaonici bolnice plakao zbog gubitka djeteta i srce mi se kidalo od boli, shvatio sam kako je to tek jako mali dio one boli koju je Otac nebeski osjetio kad sam Mu ja ubijao djecu, kako mi se htjelo u mojoj slobodi. „Čovječe, možeš što hoćeš, ali ne možeš dokle hoćeš.‟ Međutim, nakon svega toga darovao mi je još troje prekrasne djece. Za svaki dar pred Bogom imam veliku odgovornost, a osobito za dar života, i Bog će me jednog dana na sudu upitati i ovo: „Što si učinio s darovima koje sam ti dao? Što si učinio s djecom koju sam ti dao?“ Na moju veliku žalost, neke darove, neku djecu sam doslovno zakopao u zemlju, a Bog je i s njima imao tako fantastičan plan, jer Bog ne stvara smeće, već prekrasne originale.

Ovo pišem na blagdan Gospe žalosne, a zašto je ona žalosna? Zar ne bi trebala danas, s obzirom da je u nebu, biti radosna? Zar nije Isus prošao Kalvariju i Muku i Smrt? Zar nije živ uskrsnuo te obradovao i Majku i učenike? Zašto je onda žalosna? Zato što je svaki čovjek njeno dijete, oporučno ostavljeno od Isusa na Križu. I kad sam živio neodgovorno, plakala je i za mene i za one koje sam svojim bludništvom uništavao. Kad sam ubijao, opet je plakala zbog mene i ubijene djece. Njoj sam ubijao djecu, a svejedno je za me molila. Koliko ljubavi… Zato ti sada, Gospe žalosna, Majko nerođenih, hvala.

Za svaki dar pred Bogom imam veliku odgovornost, a osobito za dar života, i Bog će me jednog dana na sudu upitati i ovo: „Što si učinio s darovima koje sam ti dao? Što si učinio s djecom koju sam ti dao?“

No, naravno, da nije dovoljno samo roditi dijete, već se i pobrinuti za njega, odgovorno ga odgajati prema Božjim zakonima ljubavi i poštovanja kako bi i ono jednoga dana moglo doći u nebo, što je cilj svakoga od nas. Kaže Pismo kako će nezakonita, tj. neprihvaćena djeca na sudu svjedočiti protiv svojih roditelja, ali je utješno kako će zakonita, odnosno prihvaćena djeca svjedočiti na sudu za roditelje.

Bože, učini me odgovornim muškarcem, ocem, Tvojim djetetom i vjernikom kako bih uvijek stajao u zaštiti života, a osobito nevinoga nerođenog života.

 

Osim što je voditelj bratstva „Muževi katolici‟, Veseljko Kralj je i autor knjige „Ispovijest bijednog grješnika‟, u kojoj svjedoči o svome životu prije i nakon životne tragedije zbog koje je završio i u zatvoru. Pomoću ove poveznice možete pročitati više o njegovoj knjizi.

Ovo svjedočanstvo izašlo je u 8. broju prvoga hrvatskog pro-life časopisa „Pohod‟, kojem možete pristupiti pomoću ove poveznice.

FOTO: privatna arhiva obitelji Kralj