Čitanja: Zah 12,10–11; 13,1; Ps 63,2–6.8–9; Gal 3,26–29; Lk 9,18–24

Uvod

Isus najavljuje svoju muku i smrt, međutim, ako pažljivo pratimo, možemo primijetiti da on također najavljuje muku i smrt svojih učenika, ali i svih nas koji se nazivamo njegovim imenom.

Isusov identitet i poslanje

Isus ispituje učenike o svome identitetu. Identitet je povezan s poslanjem, stoga ih praktički pita što misle kako će njegovo djelovanje završiti. Sav je narod očekivao dolazak Mesije – pomazanika kojega su proroci najavljivali. Iako je Isus bio taj koji je postavio ovo pitanje, ono je od početka visjelo u zraku. Učenike je, kao i cijeli narod, živo zanimalo je li on još jedan u nizu proroka koji su najavljivali Mesijin dolazak ili je on sâm Mesija? Odgovor povlači značajne posljedice: ako je samo prorok, trebaju još čekati, a ako je dugo očekivani Božji pomazanik, tada je zaista došlo vrijeme Božjega kraljevstva i trebaju ga početi ostvarivati. Petar daje točan odgovor, no problem je u tome što nitko od Isusovih učenika (a vjerojatno ni itko drugi u Izraelu) ne zna što taj odgovor znači. Zato je razumljiva Isusova zabrana da o tome bilo kome govore (usp. Lk 9,18).

Učenici su mislili da će Krist silom uspostaviti svoju vlast i osloboditi ih rimske vladavine, no on je došao osloboditi ih od robovanja grijehu – ne silom, nego davanjem vlastitog života. Upravo to znači njegova iduća, teško shvatljiva tvrdnja da Sin Čovječji mora biti prezren, mučen i ubijen (usp. Lk 9,22). Potom govori nešto što je nama još teže shvatiti: ako želimo biti kršćani, moramo proći isto što i on.

Identitet i poslanje kršćanina

Iako se početak ovog evanđeoskog odlomka tiče Isusova identiteta i poslanja, završetak se tiče našeg. Mnogi kršćani upadaju u veliku zamku kada misle da je jedini zahtjev kršćanskog života ne kršiti Božje zapovijedi. To je isto kao misliti da je cilj nogometaša u utakmici ne učiniti nijedan prekršaj. Naprotiv, cilj mu je odigrati svoju ulogu i pomoći momčadi da pobijedi. Slično je i u životu kršćanina. Nitko od nas nije Mesija, ali svi imamo misiju. Nismo samo stavljeni na svijet da se snalazimo kako najbolje znamo, igrajući po određenim pravilima, nego smo poslani s posebnim ciljem. Promašiti svoje poslanje pravi je grijeh propusta.

Ja nisam središte svojega života, nego Bog. Mnogi žive sebično stavljajući sebe u središte, a Bog im služi kao neko osiguranje od loših ishoda, kao neki automat koji će ih sačuvati od nedaća ako ga zadovolje dobrim ponašanjem. To nikakve veze s Bogom nema. Naprotiv, tu smo da aktivno tražimo odgovor na pitanja: „Tko sam ja? Koje je moje poslanje ovdje na zemlji? Što Bog želi od mojega života?” Naša je dužnost odgovoriti na Božji poziv makar nas to koštalo života.

Jeste li se ikada pitali što ste sve spremni izgubiti radi Isusa? Gdje je granica do koje bismo išli zbog svoje vjere? Jesmo li spremni izgubiti prijateljstvo? Ugled? Novac? Članove obitelji? Zdravlje? Život? Dok nas je spašavao, Isus nije postavljao granice svojoj ljubavi. Ako želimo biti spašeni, ne smijemo ni mi njemu.

Kada se nalazimo pred važnom odlukom, pravo pitanje nije što se nama više sviđa ili koji je izbor za nas bolji, nego što Krist želi da učinimo i što je ispravno učiniti, ma koliko nas to na kraju koštalo. Zapamtite, cijena grijeha uvijek je smrt, a nagrada za one koji su Kristovi uvijek je život, čak i ako zbog toga moraju umrijeti.

Zadobiti život gubeći ga

Tu dolazimo do paradoksa kršćanskog života: „Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti.” (Lk 9,24). Svatko osjeća želju za životom i odbojnost prema smrti, i to je dobro. Taj je duboki osjećaj u nas usadio Bog, ali ga je đavao iskrivio. Jer, ono za čime trebamo čeznuti nije zemaljski život, već nebeski, a ono čega se trebamo bojati nije zemaljska smrt, nego vječna. Današnji čovjek panično bježi od boli, kako tijela tako i srca. Isus od svojega križa nije bježao: prigrlio ga je znajući da je dio njegova poslanja, i zato ga je postojano nosio.

Cilj života nije da meni bude lijepo i ugodno, nego da idem tamo gdje me Bog šalje i vršim ono što on od mene traži. Križ nam ne gine – to je sigurno. Pitanje je samo hoćemo li nositi Isusov križ koji spašava ili neki drugi, koji će nam svijet staviti a koji ne vodi u život.

Zaključak

Prvo čitanje govori: „gledat će onoga koga su proboli” (Zah 12,10). Ove su se riječi ostvarile u onaj dan na Golgoti, ali se jednako tako ostvaruju i svaki put kada kleknemo pred raspelo i pogledamo u Krista koji je umro zbog naših grijeha. Prorok Zaharija dalje kaže da će se otvoriti „izvor domu Davidovu i Jeruzalemcima da se operu od grijeha i nečistoće” (Zah 13,1). Doista, Isusov probodeni bok postao je izvor milosti, izvor žive vode koja napaja sve koji žeđaju za puninom života (usp. Otk 22,17).

Naše rane i križevi također mogu postati izvor milosti. Zato nekada treba pustiti da budemo probodeni, ranjeni; da poradi Krista izgubimo; jer to je put spasenja kojim je Isus već prošao, put prema ukrsnuću i vječnom životu.

vlč. Tomislav Šagud