»Paidagogos eis Hriston – odgojitelj za Krista.« (DaI3, 24) – Te riječi »Učitelja naroda« sv. Pavla, koje znače cijeli jedan program, napisao bih zlatnim slovima na vrata sviju škola diljem lijepe naše domovine, gdje god ima katolika i Hrvata. Te riječi kratko i jezgrovito izriču neotuđivo pravo i svetu dužnost, najrealniji, jedino realan cilj i najuzvišeniji zadatak škola, tih sjemeništa, u kojima dozrijeva mezimče naroda – njegova mladež, njegova budućnost!
Za Krista! Da, naše škole imaju neotuđivo pravo i svetu dužnost, da im Krist bude temelj i vrhunac – sublimitas et profundum! Jer je sve za Krista! »Jer je… po Njemu i za Njega sve stvoreno…, da On bude u svemu prvi…, da u Njemu stanuje sva punina.« (Kol 1, 16–19) On »nam posta mudrost od Boga i pravda i posvećenje i otkup« (1 Kor 1, 30), mudrost, koju treba učiti, pravda, koju treba vršiti, posvećenje, što ga treba steći, i otkup, što ga valja zadobiti. On je dar, s kojima nam je sve dano, a bez kojega smo i kao pojedinci i kao narodi puke sirote. I nemoguće je ignorirati Krista, jer »nema drugoga imena pod nebom danoga ljudima, kojim bismo se mogli spasiti« (Dj 4, 12) i »temelja drugoga ne može nitko postaviti osim onoga, koji je postavljen, a taj je Isus Krist« (1 Kor 3, 11). I, ako taj ugaoni kamen moderni graditelji – državnici i odgojitelj i – nažalost često odbacuju, zato očima gledamo riječ Istine: »Tko padne na taj kamen, razbit će se, a na koga on padne, satrt će ga.« (Mt 21, 44)
Ako ta istina, da je Krist i temelj i smisao i svrha svega – »alfa i omega, početak i svršetak« (Otk 21, 6) vrijedi igdje, a ono sigurno valja za onaj dio čovječanstva, kojemu progovara ljubav Boga čovjeka: »Pustite malene k meni, i ne branite im, jer je takovih kraljevstvo Božje.« (Mk 1 0, 14) Ljubav Boga-čovjeka, koja je životnim dahom za one, što je slušaju, a razornim ognjem, što ubija one, koji se usude prezreti njezin glas: »Tko sablazni jednoga od ovih malenih, koji vjeruju u mene, bolje bi mu bilo, da mu se objesi mlinski kamen o vratu njegovu i da potone u dubini morskoj.« (Mt 18, 6)
Crkva i država prema školi
To treba da imaju na pameti ponajprije naši državnici i graditelji nove škole, te da se ne daju zavesti od one dosta općenite napasti u svijetu, što je izmamila zlatnom peru pedagoga Forsterova kova riječi: »I za državu je bolje, ako je duša smatra samo kao pomagalo za svoj vlastiti razvitak, te je samo radi toga poveže sa svojim životom, nego ako država smatra dušu samo kao sredstvo za svoj napredak. Izdižući državu iznad života duše ubijamo i dušu i državu.« (Erziehung und Selbsterziehung) Crkva je odlučna, da sačuva najvišu i najuzvišeniju tekovinu nad poganskom civilizacijom, naime, nezavisnost kršćanske duše, koja pripada svojemu Stvoritelju i Otkupitelju, od svake svjetovne vlasti.
Ima li Crkva pravo na to?
Odgovaram novim pitanjem: Ima li Bog, ima li Krist pravo na djecu, na mladež? Ima li majka pravo na svoje čedo?
Krist, koji je svoju baštinu predao Crkvi, traži svoje pravo na mladež, a historijska je opet činjenica, da je škola svuda po svijetu, a posebice u našim stranama, kći Crkve! Ima li dakle Crkva pravo na dijete i na školu? Papa Pio XI. veli: »Odgoj pripada najprije, nada sve i u prvom redu, Crkvi i očevima i majkama; njima pripada po prirodnom pravu, te im toga prava ne smije nitko ukinuti niti oteti niti ga čim drugim nadomjestiti. Država doduše ne može niti bez svojih građana; ona mora pružati pomoć u svemu onome, gdje pojedinac ili obitelj ne mogu da sebi pomognu… Ali se ne možemo složiti s onima, koji hoće poništiti, umanjiti, zanijekati ono pravo, što su narav i Bog dali obitelji i Crkvi na odgojnom području.« (L’Osservatore Romano 16. V. 1925.) Stoga je nedavno i sadašnji slavni sv. Otac Pio XII. u svečanoj audijenciji, danoj nama Hrvatima, rekao: »Čini nam se, da nam se smije nada boljih dana, nada jedne bliže budućnosti, u kojoj će odnosi između Crkve i države u vašoj domovini biti što zgodnije uređeni sa složnim obostranim radom i obostranom koristi … Odgajajte svoju mladež u strahu Božjem i sačuvajte joj katoličke škole!«
Da, to znači graditi bolju narodnu budućnost, graditi na stancu kamenu, koji je Krist, ako se brinemo, da Crkva utisne jedini dostojni pečat našim školama, pečat: »paidagogos eis Hriston – odgojitelj za Krista!«
Prava i dužnosti roditelja
Toga neka nikada ne zaborave niti naši roditelji! Oni treba da budu svjesni svojega velikog i časnog prava, ali i svoje teške odgovornosti i dužnosti brinuti se za pravi odgoj svoje djece, tj. za to, da im se djeca privedu Kristu. Oni trebaju znati, da su »obvezani pod vrlo težak grijeh (gravissima obligatione tenentur) da se pobrinu, koliko im je moguće, kako za vjersku i ćudorednu, tako za fizičku i građansku pouku djece, i da se poskrbe za njihovo vremenito dobro« (can. 1113). Oni treba da znadu zahtjev Crkve, da »sve vjernike valja od djetinjstva tako poučavati, da im se ne samo ništa ne predaje, što se protivi katoličkoj vjeri i ćudorednosti, nego da vjerska i ćudoredna pouka bude na prvom mjestu.« (can. 1372) Jednako da znaju, kako Crkva biskupima napose veže o dušu osnivanje katoličkih škola.« (can. 1379)
Ali nije samom sviješću o vlastitim pravima i dužnostima na području odgoja ispunjen roditeljski zadatak kod odgajanja vlastita poroda. On to nije ni samim time, da se djeca dadu u sigurne ruke dobrih katoličkih odgojitelja i učitelja. Za to se hoće mnogo više! Kršćanstvo je bez sumnje prema jednoj lijepoj riječi najveća i najsvetija odgojna škola, što ju je igda svijet vidio. Ali će se Crkva uvijek dobro čuvati, da od odgoja odstrani roditelje. Idealni je odgoj Crkvi onaj, što ga vrši u prvom redu obitelj i blaga toplina domaćeg ognjišta. I bez njih će teško što opraviti i najbolji odgojitelji. »I najbolji odgoj, veli Dupanloup, ostat će u mnogom jako nepotpun, ako se vrši bez opravdanog i nužnog utjecaja roditelja. To me naučilo iskustvo.« Pa to je i razumljivo. Jer, glavna snaga ne dolazi odgoju toliko od izravnog, svjesnog, proračunatog utjecaja, što ga vrši škola svojim zahtjevima, svojom disciplinom i svojom intelektualnom i moralnom poukom.
Njegov uspjeh puno više zavisi od nevidljive mreže nesvjesnih dojmova, kojima je gojenac dnevno izložen, od cijele atmosfere, u koju je uronjen. Duh, koji prožimlje sav uzgojni rad, nijema pobuda okoline i dnevna sugestija primjera – to prodire kao mač dvorezac do najintimnijih skrovišta mlade duše, koja se poput pospana cvijeta u ranu zoru otvara, da primi u se rosu, o kojoj će domala Crkva pjevati: »Rorate, caeli desuper et nubes pluant iustum – Rosite, nebesa, a oblaci neka kiše Pravednoga!« (Adv. liturg.) I zato ne smije dom ni riječju ni primjerom rušiti onoga, što škola gradi, nego je u tom smislu suradnja doma i škole pravim imperativom!
Uloga odgojitelja
Netom spomenuti životni zakon odgoja putokazom je i za Vas, čč, sestre, koje se bavite obukom i odgojem povjerene Vam mladeži! Jer iz njega slijedi vrhovno načelo svakoga pravog odgoja: odgajajući sebe odgajajte povjerenu vam mladež i odgajajući mladež odgajajte sebe! »U svemu sebe podaj za izgled dobrih djela!« (Tit 2, 7), veli Apostol naroda Titu, kad mu govori o njegovoj odgojiteljskoj zadaći. Pa drugačije ne može ni biti, jer nitko ne daje onog, čega sam nema! Kako bismo drugome dali Krista, ako mi sami nismo Kristovi? I onda, zar nije odgoj djelo ljubavi? Odgoj bez ljubavi jest nakaza.
Ne ljubavi secundum carnem – po tijelu, nego one, koja govori iz sv. Pavla Filipljanima: »Bog mi je svjedok kako čeznem za svima vama najnježnijom ljubavlju Isusa Krista.« (Fil1, 8) A temeljni je zakon te ljubavi, da joj je početak i mjerilo ljubav prema samome sebi: »Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe!« (Mk 12, 31) Bližnjega ćemo pravo ljubiti, ako ljubimo pravo same sebe; bližnjega ćemo pravo odgajati, ako odgajamo sebe!
Velik je to bez sumnje i težak zadatak, ali i nada sve častan. Što je kipar umjetnik prema odgojitelju, kliče sv. Ivan Krizostom, kad kipar tek mrtvi i raspadljivi kamen teše, dok odgojitelj formira žive i neumrle duše! A snagu ćete crpsti iz one ljubavi, kojom ste si od usta odkidale, da na korist Crkve i domovine podignete ovaj veličanstveni dom. Ali hladni bi ostali njegovi zidovi, ako među njih ta ista požrtvovna ljubav ne unese Kristove blizine i topline! Iz one ljubavi, kojom ste ostavile svijet i odrekle se vlastite obitelji, da to obilnije poklanjate ljubav ovoj velikoj porodici, koju Vam daruje Bog!
Dužnosti omladine
A Vas, drage učenice, što dan za danom ulazite u ovaj hram kršćanske kulture, samo jedno da zapitam: Po što dolazite amo? Da se obrazujete? Da nakupite znanja i raznog umijeća? Jest, zato dolazite amo. Da se obrazujete? Da nada sve nađete Krista. vi još i ne shvaćate, kolika je sreća kršćanskim odgojem naći Krista, ali ćete potpuno razumjeti kasnije u školi života! Naći onoga Krista, bez kojega ne biste nikada mogle biti sretne; onoga Krista, bez kojega nikada ne biste mogle biti korisnim članovima ljudske zajednice; onoga Krista, bez kojega nikada ne biste mogle podnijeti svjedočanstva tolikih svjedoka Vaše velike odgovornosti i Vaših velikih dužnosti, što ih imate već sada, u vrijeme svojega školovanja: mislim onih žrtava, što ih kraj svih svojih slabosti za vas pronosi ljubav vaših učiteljica i odgojiteljica, onih briga, što ih rađa ljubav Vaših roditelja, onih darova, što ih za Vas nosi u svojem krilu i naša domovina. Budite Kristove, i otplatite tako dug svoj na svoju vlastitu sreću i na veselje sviju nas!
Pa da završim, kako sam i počeo: Krist ja naša »mudrost od Boga i pravda i posvećenje i otkup«, »ugaoni kamen«, te stoga »nitko ne može postaviti drugoga temelja osim onoga, koji je postavljen, a taj je Isus Krist«, I stoga poradimo s Crkvom svi: i državna vlast i roditelji i učitelji i školska mladež, kako bi škola, koju danas ovako svečano otvaramo, a s njom i sve druge škole diljem naše domovine, uvijek bile i ostale: »Paidagogos eis Hriston – odgojitelji za Krista!«
Hrvatska straža, 26. studenoga 1939., br. 271., str. 2.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 348-352.
