Donosimo hrvatski prijevod čuvenoga govora časnoga sluge Božjega Pija XII. iz godine 1946. u kojem je najvećim grijehom današnjice proglasio gubljenje osjećaja za grijeh.
Časna braćo u biskupstvu, ljubljeni sinovi svjetovnoga i redovničkoga svećenstva, Naša predraga djeco laici, svi udovi Tijela Kristova (Prva Korinćanima 12, 27)! Kakvo čudo da ste se s tako odanim i svetim oduševljenjem odazvali pozivu zdušnoga i velikodušnoga bostonskoga nadbiskupa te da ste se iz rasprostranjenih dijelova triju Amerika sjatili na ovaj Nacionalni kongres! To Tijelo čiji ste udovi ugroženo je. To Tijelo Kristovo, koje je Crkva Njegova (Efežanima 1, 23), ugroženo je ne samo neprijateljskim silama izvana, nego i unutarnjim silama slabosti i propadanja. Upozoreni ste na opasnost. Rastuća slabost, postupak lišavanja životnosti koji je u tijeku – govorimo s tugom u srcu – zbiva se ne samo u nekoliko dijelova Crkve, uglavnom je posljedica neznanja ili u najboljem slučaju vrlo površna poznavanja vjerskih istina koje je naučavao ljubljeni Otkupitelj svih.
Oh, potpuno smo svjesni veličanstvenih rezultata koji se postižu u katoličkim misijama među nevjernicima diljem svijeta: tri milijuna i više primaju pouku u vjeri, gotovo pola milijuna ulazi u Crkvu svake godine. Pri tom pouka novih obraćenika ne prestaje njihovim krštenjem; s gorućim žarom onih koji su pronašli neočekivano blago, željni su povećavati i produbljivati svoje znanje o vječnoj Istini. A misionari, svećenici, braća i sestre, uz pomoć svojih odanih laika katehista, ne iznevjeravaju ih. Ali vaš Kongres bio je više zainteresiran za one koji žive u zemljama gdje je prava vjera cvjetala naraštajima, za one koji su rođeni od katoličkih roditelja i propisno kršteni; i to imamo na umu kada kažemo da su snaga Crkve i njezin rast ugroženi njihovim neuspjehom da stvarno shvate Istinu koju ispovijedaju.
Uoči svoje muke, nakon što je završio Posljednju večeru, samo sat ili dva prije nego što je ušao u tešku samrtnu borbu u Getsemaniju, okružen apostolima, koji su unatoč svoj trenutačnoj slabosti prianjali uz Njega najdubljom ljubavlju svojih srca, Isus je podigao oči prema nebu i rekao:
„Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi Tebe i da… dade život vječni svima koje si mu dao. A ovo je život vječni: da upoznaju Tebe, jedinoga istinskoga Boga, i koga si poslao – Isusa Krista“ (Ivan 17, 1–3).
Poznavati jedinoga istinskoga Boga, znati da On Jest, znati tko je On: to je prvi i prijeko potreban korak prema vječnom životu. Bog nije prazna riječ primijenjena na neku utvaru prizvanu iz crnih špilja poganstva. Bog nije neka apstraktna zamisao koju su učenjaci ukrasili zavodljivim jezikom kako bi privukli laskanje taštih i sebičnih muškaraca i žena. Ne treba Ga poistovjećivati ni s opipljivijom ustanovom zvanom država, koja se ponekad usuđuje hvaliti izvorom i krajem svih čovjekovih prava, dužnosti i sloboda. Prije početka svega toga postojao je jedini istinski Bog, vaš Bog. On nadilazi sve što jest i sve što jest izvodi svoju opstojnost od Njega.
„Prije nego se rodiše brjegovi, prije nego postade kopno i krug zemaljski, od vijeka do vijeka, Bože, Ti jesi!“ (Psalam 90, 2).
„U početku utemelji zemlju, i nebo je djelo ruku tvojih. Propast će, Zi ćeš ostati, sve će ostarjeti kao odjeća. Mijenjaš ih poput haljine i nestaju: Ti si uvijek isti – godinama tvojim nema kraja“ (Psalam 102, 26–28).
Milijuni mogu žuriti ulicama velikih gradova zaokupljeni svojim poslovima, zadovoljstvima ili tugama, a da nikada ne pomisle na Boga. Ipak, jedini pravi Bog nije ništa manje stvaran; On ih održava u njihovu postojanju.
Ljudi se okupljaju kako bi donijeli zakone naroda ili s hvalevrijednom svrhom da izvuku svoje bližnje iz močvare bijede i očaja posijana nepravdom, dok namjerno isključuju priznanje vrhovnoga zakonodavca i sveopćega vladara; ipak, jedini pravi Bog nije ništa manje stvaran unatoč svemu tomu.
Pa ako je On čovjeku, svomu stvorenju, dao duhovnu sposobnost da razmišlja i voljno djeluje, sigurno će od njega zahtijevati strogi obračun s njegovim mislima i ponašanjem. Sveti Pavao to je jasno dao do znanja kada je Rimljanima napisao:
„svi ćemo stati pred sudište Božje… Svaki će od nas za sebe Bogu dati račun“ (Rimljanima 14, 10.12).
Nije li ovo poricanje ili zanemarivanje Boga, Stvoritelja i Vrhovnoga Sudca čovjeka, izvor rastuće poplave zla koja danas užasava ozbiljne ljude i put ljudskoga života posipa tolikim razorenim domovima? Ako ljudi koji vjeruju u Boga, da ponovo odjeknu riječi svetoga Pavla, ako ljudi koji vjeruju u Boga Njega ne slave kao Boga i ne zahvaljuju Mu; ako se njihova vjera čuva u skrivenu ormaru njihovih privatnih odaja, dok su nečednosti, zlobi, pohlepi i zloći svake vrste dane na punu uporabu sobe za boravak i javna mjesta, je li iznenađujuće da ih Bog prepušta požudnim željama njihova srca nečistoći, tako da su žene zamijenile naravno općenje za ono što je protivno naravi, da muškarci postaju puni zavisti i ubojstva, svađe, bogomrsci, puni nepoštovanja, umišljeni, oholi, neposlušni roditeljima, bez ljubavi, bez vjernosti, bez milosrđa?[1] Ljude treba dovesti do svijesti o Božjem postojanju, o njihovoj potpunoj ovisnosti o Njegovoj moći, ljubavi i milosrđu, te o njihovoj ćudorednoj obvezi da svoj svakodnevni život uobličuju prema Njegovoj presvetijoj volji.
I je li tu volju tako teško naučiti? Nije li Bog jasno dao do znanja onima koji je žele znati? U prvoj od dvije poslanice koje je poslao korintskoj zajednici, sveti ih Pavao podsjeća da je, kada je prvi put došao među njih, nije smatrao zgodnim znati išta drugo nego samo jedno: Isusa Krista, i to raspetoga (Prva Korinćanima 2, 2).
Sveti je Pavao bio učen i istančan čovjek, dobro upućen u pravo, danas bi se reklo fakultetski čovjek; no kao pastir duša imao je samo jedno što ga je zaokupljalo i zanimalo, jednu želju koja ga je obuzimala, dovesti ljude Isusu Kristu, raspetomu. Jer vječni je život, znao je, spoznati jedinoga istinskoga Boga i Onoga koga je On poslao, Isusa Krista.
Poznavati raspetoga Isusa znači poznavati Božju beskonačnu ljubav prema čovjeku.
„U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po Njemu“ (Prva Ivanova 4, 9).
Učenik kojega je Isus ljubio još kaže:
„I mi smo vidjeli i svjedočimo da je Otac poslao Sina kao Spasitelja svijeta“ (Prva Ivanova 4, 14).
I zaključuje:
„ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge“ (Prva Ivanova 4, 11).
Poznavati raspetoga Isusa znači poznavati Božji užas grijeha. Krivnja grijeha mogla se oprati samo dragocjenom krvlju jedinorođenoga Božjeg Sina koji je postao čovjekom.
Možda je najveći grijeh u današnjem svijetu to što su ljudi počeli gubiti osjećaj grijeha. Ugušite to, umrtvite ga – teško ga je u potpunosti iskorijeniti iz ljudskoga srca – neka ga ne probudi nikakav pogled Bogočovjeka koji umire na golgotskom križu kako bi platio kaznu za grijeh. I što je tu da spriječi rulje Božjega neprijatelja da svladaju sebičnost, oholost, požudnost, putenost i nezakonito slavoljublje grješna čovjeka? Hoće li biti dovoljno samo ljudsko zakonodavstvo? Ili ugovori i sporazumi? U Govori na gori božanski Otkupitelj osvijetlio je put koji vodi k Očevoj volji i vječnomu životu. No, s golgotskoga vješala teče puni i stalni mlaz milosti, snage i hrabrosti, koji jedini čovjeku omogućuju da hodi tim putom čvrstim i nepogrješivim korakom.
Te se milosti usmjeravaju vašim dušama po Crkvi. Kristovo djelo nije bilo u potpunosti dovršeno Njegovom smrću. U jednom smislu to je bio tek početak. On je završio, savršeno dovršio djelo koje mu je Otac povjerio da učini u svom smrtnom tijelu. Ali On živi kako bi osigurao da Njegova voljena stvorenja imaju koristi od otkupljenja koje je izvršio. Zato je rekao svojim učenicima da će izgraditi Crkvu; njezin temelj, osnova njezine snage i jedinstva, jedan je od njih, Petar. Neosvojiva protiv sila zla, nepokolebljiva usred sloma pukih ljudskih ustanova, uvijek crpeći svoju sveobuhvatnost i jedinstvo od onoga koji je u neprekinutoj, trajnoj crti nasljednik prvoga Kristova Namjesnika, treba nastaviti sve dok vremena i prostora više ne bude, dok se knjiga ljudske povijesti ne zatvori. Dao joj je božanski nalog da ide naprijed i uči sve ljude svih naroda. Ona je „stup i uporište istine“ (Prva Timoteju 3, 15). Ona je sveta majka koja svojoj djeci prenosi život vjere i svetosti koji je zalog vječnoga života. Ona je Njegova ljubljena zaručnica za koju je „sebe predao, da je posveti… da bude sveta i bez mane (Efežanima 5, 25–27).
To je dirljiv izazov poslan iz Kristova Srca Nacionalnomu kongresu, dok završava dane prepune duhovna i apostolska djelovanja: da Crkva bude sveta i bez mane. A takva ne može biti ako njezini članovi ne shvate puninu ljepote svoje vjere i svojih obveza kao udovi Kristova Tijela. Jer biti dužan biti svet i bez mane u Božjim je očima sigurno prekrasna stvar, zar ne? To znači odražavati, koliko god nesavršeno, čistu bijelu svetost Božju.
Poučavanje je stoga nužno, nezamjenjivo je, ne samo za djecu na vjeronauku i mladež u višim razredima. Vjeronauk bi trebao imati počasno mjesto u nastavnim planovima i programima škola i sveučilišta. Milijuni, dobro znate, nikada ne upisuju fakultet ili sveučilište, a ipak će iz njih doći vođe u važnim područjima života vaših naroda. Trebaju li oni pristupati svojim zadatcima s najoskudnijim, površnim znanjem o svom Bogu, o svom voljenom Otkupitelju i svojoj Majci Crkvi? Kakva se golema žetva otvara vašemu gorljivu trudu! I koliko je duboka utjeha koja ispunjava Naše očinsko srce kada čujemo o stalno rastućim koracima koje činite, pod poticajnim vodstvom i primjerom svojih biskupa, prema žnjenju te žetve! Svećenici ne će biti dovoljni za taj posao; sestre, kojima Crkva u Americi duguje tako neprocjenjiv dug, ne će biti dovoljne. Laici moraju pružiti svoju hrabru suradnju. A prije svega katolički roditelji trebali bi smatrati svojom svetom dužnošću pripremiti se kako bi mogli objasniti barem jednostavnije vjerske istine svojoj djeci koja ih pitaju.
Ove godine i ovoga mjeseca Crkva obilježava tri stoljeća koja su prošla otkako su divovski junak Izak Jogues i njegov laik suputnik Ivan Lalande stekli slavu mučeništva blizu Auriesvillea u današnjoj državi New York. Poznata vam je njihova priča o revnosti, patnji i žrtvi. Bili su kateheti, došli su poučavati istine Božje objave u novom svijetu. Vi ste nasljednici njihova apostolata. Pridružili su se vojsci mučenika u bijelim haljinama pred prijestoljem Janjetovim, ali njihova ljubav prema zemlji koja ih je posvojila i njezinu proslavljenju tim je jača. S pouzdanjem se, dakle, obraćamo njihovu snažnu zagovoru u ime Bratovštine kršćanske nauke, dok kao znak Našega žarkoga, očinskoga zanimanja svim njezinim članovima, a osobito svima koji su sudjelovali na Osmom nacionalnom kongresu u Bostonu, udjeljujemo apostolski blagoslov.
Izvor: vjeraidjela.com
Foto: Unsplash
