Vjernik se lako prepusti konformizmu, lijenosti, uljulja se u vlastitu pravednost temeljem izvanjskog vršenja religijskih obveza. Ili se preuzetno pouzdaje u Božju dobrotu. Vjera se lako izvitoperi u licemjerje, jeftino milosrđe, u plitku i slatkastu duhovnost, u taštu aroganciju prema drugačijima…
Opasnost od iskrivljenog shvaćanja Boga i njegova spasenja vrlo je realna i nitko od nas na nju nije imun. Ni u jednom se trenutku ne smijemo umišljeno opustiti držeći da smo pravedni. Ili da je dovoljno biti formalno član ispravne skupine, Izraela, Crkve… Isus hoće kazati da se ostavimo pustih mudrovanja i umišljanja te da gledamo sebe i svoja djela. U njima je odgovor na pitanje moga spasenja. A spasenje ostalih, svijeta, to treba prepustiti Bogu.
Isus nas zato poziva da se trebamo boriti da uđemo kroz uska vrata. Spasenje je Božji besplatni i nezasluženi dar. Mi ga ne možemo niti trebamo zaslužiti. Ipak, da bismo ga prikladno primili, potrebno je ući u borbu sa samim sobom. Ta borba je prava agonija. Na uska vrata može ući samo onaj koji je malen, savitljiv, koji se zna sagnuti, koji nije opterećen suvišnom prtljagom, osjetljivom odjećom…
Oni koji su veliki, koji se drže uspravno i umišljeno, koji su se ugojili i usalili u zemaljskom obilju i u svojoj taštini vrlo će se teško provući kroz uska vrata… Drugim riječima, cilj naše borbe je biti malen, ponizan, duhovno siromašan… Isus je pozivao svoje učenike da, ako hoće biti najveći, neka drugima budu poslužitelji.
Što je korijen lažne veličine koja nam priječi (do)živjeti spasenje? Mi smo s tobom jeli i pili, vikat će oni vani gospodaru, kada se pred njima zatvore vrata. To je stav lažne pravednosti, pogrešnog uvjerenja da spasenje možemo zaslužiti, da Boga i njegovo spasenje možemo kupiti, da na nj možemo steći pravo… Spasenje je, ponavljamo, nezasluženi dar Božje očinske ljubavi svojoj djeci. I samo kao dar se može primiti. A za to je potreban stav ponizne zahvalnosti. Nikako umišljenosti…
Drugim riječima, nije dovoljno biti kršten, biti katolik, imati sakramente, slaviti blagdane, davati milostinju… I još se pri tome možda hvaliti kako u djelima pobožnosti ne pretjerujemo, kako ne molimo i ne idemo u crkvu previše?! Uz to još lako upiremo prstom u sve koji nas žele trgnuti iz naše umišljene ispravnosti. Potrebno je rasti do potpune malenosti i neznatnosti. Do prostodušnosti u kojoj, koliko god zasluga imao, ostajem ponizni prosjak koji s povjerenjem pruža svoje ruke k Bogu uvjeren u njegovo beskrajno milosrđe.
Izvor: mladisu.in
Foto: Unsplash
