Predivna je stvar kad čovjek doživi obraćenje… Stvari i život se mijenjaju, prioriteti se mijenjaju, odnosi se mijenjaju, čovjek se mijenja, srce se mijenja…
Odjednom je tu duhovna stvarnost, svjesni smo Božje prisutnosti, gorimo od želje za Gospodinom. Taj predokus raja tjera nas dalje, živimo svoju vjeru cijelim bićem! Kriste, evo me! Gdje god ti želiš i kad kod ti želiš!
A zatim u jednom trenutku, nakon euforije i ushićenosti, ovaj svijet ponovo pokuca na naša vrata. Neplaćeni računi, nesređeni odnosi, problemi na poslu, djeca idu krivim putem, bolesti… Pitaš se: Pa kako, Gospodine?! Zar nisam dao sve za tebe!
Koliko god mi davali sebe, ne možemo pobjeći od ovoga svijeta. Ne bismo ni trebali bježati, nego živjeti s pouzdanjem u Gospodina. Ni naš Gospodin nije bježao od Križa, nego ga je zagrlio i ponio do kraja svoga puta, uz sebe.
Svi se bojimo tog misterija Križa, svi ga odgađamo, ali on je neizbježan. To nas uči naš Gospodin. Ono što možemo promijeniti je naš odnos prema Križu. Hoćemo li ga odgurivati, ljutiti se na njega? Usporavat će nas sigurno do kraja našeg cilja, a mi bismo htjeli brže stići na naše odredište! Nekad i prebrzo, čini mi se.
Katkad srce još nije dovoljno čisto, savjest se još malo treba izbrusiti, a jezik malo ukrotiti…
Što tad?
Imamo osjećaj da se sva težina svijeta prebacila u naše srce, novo bojno polje je otvoreno u nama samima… Možda i najveća bitka za čovjeka koji se odlučio za Krista.
Jesam li dobar suprug? Kakav sam otac? Koji su plodovi mojeg duhovnog djelovanja? Kakav sam ja čovjek? Ima li u meni ljubavi, razumijevanja, strpljivosti?
Nekad odgovor bude u malim, ali i najvažnijim stvarima, a to je naša obitelj, naše supruge, naša djeca. Savršeno mjerilo za naš duhovni rast… Jesam li izgradio kreposti?
Imam li razumijevanja i ljubavi za suprugu u njezinim najtežim danima? Mogu li poslušati svoju djecu i kad sam opterećen životom i umoran od posla i dati im savjet?
Kad se dogodi neka situacija u obitelji, mogu li umiriti svoju suprugu i djecu?Pružiti im oslonac i utočište? Biti stabilnost i stup svoje obitelji u teškim vremenima? Biti sv. Josip – ne reći ništa, a učiniti sve! Ne tražiti spektakle, nego samo biti otac i suprug… Jesmo li spremni za to? Kad dođe vrijeme?
Graditi osobnu odgovornost prema svojoj obitelji, djelovati tamo gdje možemo i utjecati na stvari na koje možemo, a na ono što ne možemo prepuštati Bogu?
Nakon Križa dolazi uskrsnuće… Nakon svakog pada podižemo se…
Papa Ivan Pavao II. nam je ostavio poruku: Ne bojte se!
Ne boj se i ne srami se kad dođeš u situaciju da moraš biti znak normalnosti. Utočište svojoj djeci i supruzi… Svi mi želimo više! Čak i kad možda nije još vrijeme za to. Budi strpljiv, ponizan… Poput sv. Josipa čekaj i osluškuj.
Bog je s tobom i u malim stvarima, a one su katkad puno teže od velikih… Kad nastupi tišina, sam si sa svojim Bogom… I evo ti prilike, pokaži od čega si sazdan i za što si stvoren.
Najveće bitke koje vodimo su često one za koje nitko ne zna, skrivene su svima osim Njemu. I to su one najvažnije i najiskrenije. I one koje mijenjaju ono najbitnije: naše srce.
Zato, ne boj se…
Nakon Križa dolazi uskrsnuće!
Foto: Unsplash
