Ponekad se tako odlučimo živjeti u svijetu mašte umišljajući si kako se možemo odvojiti od onoga što se događa oko nas: sagradimo zidove kako bismo druge ostavili vani, podižemo carine kako bismo zaštitili naše tržište, pretpostavljamo da će naši izbori utjecati samo na nas, a da se izbori drugih neće nas doticati. Isto tako si umišljamo da ono što mi činimo prirodi neće imati nikakvih posljedica na nas.
Ipak, pogled Boga našeg stvoritelja je drugačiji, to je pogled međusobne ovisnosti stvorenja. „Sunce i mjesec, cedar i mali cvijet, orao i vrabac: njihova nebrojena raznolikost i različitost nam govori da ni jedno stvorenje nije samodostatno. Stvorenja egzistiraju samo kroz međusobnu ovisnost, kako bi upotpunili jedno drugo i služili jedno drugom”. (Laudato Si, 86)
Postoji jedno temeljno jedinstvo koje prožima cijeli fizički svijet. Kao sastavni dio svemira, sva stvorenja su povezana nevidljivim vezama i zajedno čine neku vrstu univerzalne obitelji. Naš svijet nosi obilježja onih koji su živjeli prije nas, a buduće će generacije živjeti s posljedicama naših izbora.
Božji plan za puninu vremena je, „uglaviti u Kristu sve – na nebesima i na zemlji” (Ef 1,10). Izvorno jedinstvo, tako duboko ranjeno, Isus će obnoviti, ne samo čovječanstvo nego sve stvoreno.
Sve je povezano, a mi ljudi smo ujedinjeni kao braća i sestre na divnom hodočašću, ujedinjeni ljubavlju koju Bog ima za sva svoja stvorenja koja nas također povezuje i ujedinjuje s bratom suncem, sestrom mjesecom, bratom rijekom i majkom zemljom. (Laudato Si, 92)
Ipak je kristalno jasno da način na koji se ponašamo ne odražava ovo jedinstvo svega. Mi smatramo da smo iznad ostatka stvorenoga, a ne dio stvorenoga. Ponašamo se kao gospodari, nanoseći ozbiljno štetu u konačnici sebi. Čini se sada kako će ta šteta uskoro doseći granicu koja će biti katastrofalna.
Izvor: ignacije.hr
Foto: Unsplash
