”Danas me je jedan anđeo vodio u ponore pakla. To je mjesto velikih muka. Njegova površina je užasavajuće velika. Vrste muka što sam ih vidjela su sljedeće:
I. muka – gubitak Boga
II. muka – trajno predbacivanje savjesti
III. muka – ta se sudbina neće više nikada promijeniti
IV. muka – vatra, što prolazi dušom, ne razarajući je; to je užasna muka; to je čisto
duhovna vatra zapaljena Božjom srdžbom
V. muka – stalna tama i užasno zagušljivi miris; premda je tamno, đavli se uzajamno
vide i proklinju dušu; oni vide sve zlo drugih i također svoje vlastito
VI. muka – neprestano Sotonino društvo
VII. muka – užasan očaj, mržnja prema Bogu, hule, proklinjanje, psovanja
To su muke koje zajednički trpe svi prokleti. Ali to još nije kraj. Postoje još posebne muke za duše, naime, muke osjetila. Čime je pojedina duša sagriješila, time se kažnjava na strašni i neopisivi način. Postoje užasne pećine i bezdani mučenja, gdje se jedna muka razlikuje od druge. Naočigled te užasne muke bila bi umrla, da me nije zadržala Božja svemoć. Grešnik treba znati da će biti mučen cijelu vječnost organom osjetila kojim je griješio. O ovom pišem na Božju zapovijed, da se ne može izgovoriti ni jedna duša da nema pakla, ili da tamo nitko nije bio i ne zna kako je tamo.
Ja, sestra Faustina, bila sam po Božjoj zapovijedi u bezdanima pakla da bih izvjestila dušama i posvjedočila da postoji pakao. Sad o tome ne mogu govoriti, jer imam Božju zapovijed to pismeno ostaviti. Đavli me jako mrze, ali po Božjoj zapovijedi moraju me slušati. Što sam napisala, oskudna je slika onog što sam vidjela. Jedno sam mogla zamijetiti; tamo su većinom duše koje nisu vjerovale u postojanje pakla.
Kad sam došla k sebi, nisam se mogla odmoriti od užasa kako duše tamo jako trpe. Stoga još srdačnije molim za obraćenje grešnika. Bez prestanka vapim Božjem milosrđu za njih. O, moj Isuse, radije bih trpjela muke do konca svijeta, nego Tebe uvrijediti i najmanjim grijehom.”
(preuzeto iz knjige: Dnevnik sestre Marije Faustine Kowalske, redak 741)
Nekada se đavao skrivao poput zmije iza kamena, uvjeravajući ljude da ga nema (nažalost, u današnje vrijeme u tu je laž uspio uvjeriti čak i neke Kristove? svećenike i teologe), a danas se razmahao poput zmaja, uvjeravajući ljude da im je kod njega bolje nego kod Boga. Ali ako zaista povjerujemo u laž da ga nema, onda nema ni pakla, a ako nema pakla, onda nema ni grijeha, a ako nema grijeha, tada je Kristova smrt na Križu bila uzaludna. I ne samo to. Tada Isusa Krista nazivamo lažljivcem, jer On govori o paklu koji je pripravljen đavlu i anđelima njegovim (Mt 25, 41) i na više mjesta u evanđeljima opisuje se Njegovo istjerivanje đavla iz čovjeka.
Što reći na sve ovo? Postoji li pakao ili ne?
Odgovorno kao vjernik laik tvrdim kako pakao postoji, jer ga i sam vidjeh, ne kao onaj vječni kao što ga je opisala sv. Faustina, već ovaj vremeniti na zemlji, jer što su drugo zločini nad čovjekom nego pakao? Bludnost, nečistoća, raspuštenost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomora, srdžba, sebičnosti, razdori, strančarenja, zavisti, pijanke, razuzdane gozbe (Gal 5, 19-21), homoseksualnost, pedofilija, eutanazija, ratovi, vrijeđanje Boga i Njegova mističnog Tijela Crkve, abortus – masakriranje nerođene djece u utrobama majki i prodaja njihovih organa za proizvodnju lijekova, kozmetičkih pripravaka i prehrambenih proizvoda itd., itd. Što je to drugo ako ne predvorje pakla već ovdje na zemlji? Jer takve gnjusobe i odvratnosti ne rade čak niti životinje, već samo čovjek koji je pristao na zlo.
Pa vas pitam, draga braćo i sestre u Kristu, odgovara li vam takav život, odgovara li vam takva vječnost, želite li zaista neprestano u srcu nositi strah koji nameću razne ideologije ili ipak želite živjeti u slobodi djece Božje, bez straha, kao što veli Bog (čak 365 puta) u Sv. pismu: NE BOJ SE? I opet će se naći neki bezumnici, jer samo oni tvrde kako Boga nema (Ps 14, 1), koji će reći da ovim tekstom Crkva prijeti narodu strahom i kaznama kako bi se bogatila, i kako više ne živimo u srednjem vijeku, i kako su to bajke, i kako je sve dopušteno, i kako je najbolje uživati dok možeš, jer samo se jednom živi i uzmi sve što ti život pruža, jer postoji opet i opet i opet neki novi životi nakon ovoga, pa možeš neke pogreške ispraviti (iako mi baš nije jasno kako ćeš ispraviti pogreške u idućem životu kao, npr., salata ili kao glista, jer čovjek se, po nekim učenjima, može reinkarnirati u bilo koju biljku ili životinju) i biti bolji, i onda jednom, tko zna kad, doseći savršenstvo, ali koje je ipak samo za izabrane itd.
Ne mislite li kako su to sve gluposti? Ne mislite li kako su to sve zablude, prijevare i laži, đavla, oca laži (Iv 8, 44) samo kako bi u čovjeku odgodio kajanje za počinjene grijehe i pomirenje sa svojim Stvoriteljem po Spasiteljevoj Muci i Smrti na Križu?
Đavao puno obećaje, malo daje, a sve oduzima.
Đavao prvo očara, začara, a na kraju razočara.
Kako nam samo naš Krist Gospodin lijepo kaže: „U kući Oca mojega ima mnogo stanova, idem vam pripraviti mjesto. Ja sam Put, Istina i Život“ (usp. Iv 14, 2-6). Dakle, naše je mjesto u vječnosti na nebu, u kući Očevoj, a ne u paklu, i ako je Isus rekao da je On Put za spasenje i da je On Istina, kako bismo samo Njemu vjerovali, i da je On Život, ali pravi život vječni, onda vjerujmo da tako i jest, jer kamo god otišao čovjek nakon Posljednjeg suda Božjeg, u Kraljevstvo nebesko ili u pakao, to će biti vječno i nikada neće prestati. Tko ima uši, neka čuje.
Za jedno molim Jahvu, samo to ja tražim:
da živim u Domu Jahvinu, sve dane života svoga,
da uživam milinu Jahvinu i dom Njegov gledam. (Ps 27,4)
Nevjerniče, ako si ti u pravu da Boga nema, onda ćemo nakon ovoga života i ti i ja završiti isto: nigdje. Ali, ako sam ja kao katolik u pravu da Boga ima, onda ćeš ti završiti u paklu, a ja u nebu. Jesi li spreman riskirati?
Foto: Pixabay
