Htio bih s vama podijeliti jedno čudesno iskustvo molitve koje sam doživio ne tako davno. Vozio sam se na posao, a ta vožnja inače traje 40-ak minuta – idealno za molitvu krunice i još poneke popratne molitve.

Bila je subota kao i danas kada ovo pišem. Dok sam molio, razmišljao sam zašto su radosna otajstva zapravo – radosna. Iako su se po mome umu isprepletali dojam ranog buđenja i posao koji me čekao taj dan, privatne obaveze koje trebam riješiti i ljudi koje želim prikazati u molitvi, prevladalo je ono što me potaklo da sve ovo uopće zapišem. Nisam bio potpuno siguran u pozadinu svega što sam bio zaključio, ali je dojam ipak bio poprilično čvrst. Sve se ovo vrijeme on slijegao u meni, tješio me i hrabrio i na kraju potakao na pronalazak konkretnih dijelova koji opisuju radosna otajstva i dijeljenje svega toga. I evo ih:

1. „Poslije šest mjeseci posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret, k djevici zaručenoj s mužem iz Davidove kuće, komu je bilo ime Josip. A djevici bijaše ime Marija. Kad anđeo uđe k njoj, reče joj: ”Raduj se, milosti puna! Gospodin je s tobom!” Na te riječi ona se prepade i počne razmišljati što znači taj pozdrav. Anđeo joj reče: ”Ne boj se, Marijo, jer si našla milost kod Boga. Evo, ti ćeš začeti i roditi Sina komu ćeš nadjenuti ime Isus.”‟ (Lk 1, 26-31)

2. „Dok je Zaharija jednom po redu svoga razreda obavljao svećeničku službu pred Bogom, ždrijebom ga zapade po bogoslužnom običaju da uđe u Svetište Gospodnje i prinese kâd. Za vrijeme kađenice sve je ono mnoštvo naroda vani molilo. A njemu se ukaza anđeo Gospodnji. Stajao je s desne strane kadionoga žrtvenika. Ugledavši ga, Zaharija se prepade i strah ga spopade. No anđeo mu reče: ”Ne boj se, Zaharija! Uslišana ti je molitva: žena će ti Elizabeta roditi sina.”‟ (Lk 1, 8-13)

„Tih dana usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: »Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!‟ (Lk 1, 39-45)

„Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.‟ (Lk 1, 56)

3. „U one dane izađe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta. Bijaše to prvi popis izvršen za Kvirinijeva upravljanja Sirijom. Svi su išli na popis, svaki u svoj grad. Tako i Josip, budući da je bio iz doma i loze Davidove, uziđe iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju – u grad Davidov, koji se zove Betlehem – da se podvrgne popisu zajedno sa svojom zaručnicom Marijom koja bijaše trudna. I dok su bili ondje, navršilo joj se vrijeme da rodi. I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle jer za njih nije bilo mjesta u svratištu. A u tom kraju bijahu pastiri: pod vedrim su nebom čuvali noćnu stražu kod svojih stada. Anđeo im Gospodnji pristupi i slava ih Gospodnja obasja! Silno se prestrašiše. No anđeo im reče: ”Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama.”‟ (Lk 2, 1-12)

4. „Kad se navršilo osam dana da bude obrezan, nadjenuše mu ime Isus, kako ga je bio prozvao anđeo prije njegova začeća. Kad se zatim po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe ga u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu – kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! – i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića. Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče:

”Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru,

po riječi svojoj, u miru!

Ta vidješe oči moje

spasenje tvoje,

koje si pripravio

pred licem svih naroda:

svjetlost na prosvjetljenje naroda,

slavu puka svoga izraelskoga.”

Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: ”Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca!”‟ (Lk 2, 21-35)

5. „Njegovi su roditelji svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. Kad mu bijaše dvanaest godina, uziđoše po običaju blagdanskom. Kad su minuli ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isus osta u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji. Uvjereni da je među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom i znancima. I kad ga ne nađu, vrate se u Jeruzalem tražeći ga. Nakon tri dana nađoše ga u Hramu gdje sjedi posred učiteljâ, sluša ih i pita. Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim. Kad ga ugledaše, zapanjiše se, a majka mu njegova reče: ”Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.” A on im reče: ”Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?” Oni ne razumješe riječi koju im reče.‟ (Lk 2, 41-50)

Moj je dojam bio otprilike ovakav:

Čini li se to meni ili je svaki događaj iz radosnih otajstava prethodio ili uslijedio nečim strašnim, turbulentnim, teškim?

1. Pa evo, kad se anđeo pojavio pred Marijom, sigurno se prepala. A tek onda kad joj je rekao da će začeti i roditi…? Mogu samo zamisliti kako joj nije bilo svejedno. I stvarno, izvještaj kaže da se ona prepala, a anđeo njoj: „Ne boj se!“ A kasnije, kad se saznalo – koliko samo muke i borbe dok je Josip to prihvatio, kolike opasnosti da se nju kamenuje… I bude sve dobro.

2. Slično je bilo i sa Zaharijom. Ništa mu nije bilo jasno i toliko se prepao da je zanijemio. Ali anđeo i njemu kaže: „Ne boj se!“ Sjećam se onih prizora iz knjige „Snaga ljubavi“ i, puštajući mašti na volju, mogu zamisliti da je i sam Marijin put bio težak. Tek je saznala da je trudna i odvažila se poći na opasno pješačenje da bi pomogla. Ali bude sve dobro.

3. Pa, Bože dragi, kako li je samo teško bilo jednoj ženi u trudovima putovati na magarcu i pritom doživljavati odbijanje svih koje su zamolili za pomoć? Kako li je samo teško bilo naći se usred smrdljive štale? A piše da se i pastiri silno prestrašiše. I njima anđeo kaže: „Ne bojte se.‟ I bude sve dobro.

4. A jako brzo nakon poroda, u strahu su morali bježati u Egipat da netko ne bi ubio Isusa. To je moralo biti negdje oko Prikazanja. Kako su samo prestrašeni bili… Jedno putovanje pred porod, i sad tako brzo još jedno, i vazda neko bježanje. Da mi je samo znati kako su u tom trenutku doživljavali Boga. Zbunjeni, ali strpljivi samo su išli. I bilo je sve dobro.

5. Vidi, kada se konačno činilo kao da je sve u redu, još jedan strah i briga. Ma mora da su Marija i Josip bili zaprepašteni tražeći Isusa puna 3 dana. Zamisli koje se sve institucije danas dižu kada nečije dijete nestane. Kako su samo duga bila ta 3 dana. Ali našli su ga, i bilo je dobro.

Dok sam tražio ove dijelove po onome što svako radosno otajstvo opisuje i po onome što sam moleći tada doživio, nisam osjetio ništa drugo nego čvrstu potvrdu da je tih teškoća stvarno bilo. Ali zašto sam to doživio baš na taj način?

Promatrajući ljudski pogled na svijet, stvari i događaje, apsolutno svaka situacija može biti i dobra i loša. Ali nikad nije stalno jedno ili drugo. Naše nesigurnosti, strahovi, nepovjerenje, slabosti i malenost nas tako šamaraju. Kada osjećamo da je sve dobro, vrlo lako se nešto može prelomiti i okrenuti to u brigu i strah. To je puno izglednija i prisutnija reakcija nego da će osjećaj mira i sigurnosti potrajati. Ali i taj osjećaj traje relativno kratko. Opet nekako postanemo svjesni da nam je dobro. I idemo tako u krug, doživljavamo i uspone i padove, a vrijeme prolazi. A kada je nešto jako teško i jako loše, gotovo uvijek trpimo to stanje. Netko se počne osjećati tjeskobno, jako prestrašeno, beznadno. Netko pak nađe načina da se krene koprcati iz toga, netko će nešto poduzeti, netko zadržati u tome malo dulje. U svakom je slučaju potrebno vrijeme da se to primiri. To vrijeme kao da ide malo sporije.

Marija i Josip – najsavršeniji primjeri strpljivosti, predanja Božjoj volji i Providnosti – isto su se bojali. Zapravo, ono ljudsko u njima se bojalo. Ali su bili toliko blagoslovljeni da su u sebi prepoznali i otkrili ono Božje. Nisu zanijemili poput Zaharije, mene, tebe na štrecaj situacija, ljudi i prilika u kojima smo se našli. Iako zbunjena, Marija je vrlo brzo prihvatila Božju volju. Toliko da se odvažila poći k Elizabeti i Zahariji da njima da dio sebe. Toliko da je strpljivo dočekala mjesto na kojem će se poroditi. Toliko da je zakrilila svoje dijete i čuvala ga od svake opasnosti. Teško je definirati događaj Prikazanja. Nekako nije jasno (ili nisam dovoljno upućen) kada su točno došla tri mudraca. Ali nije toliko ni bitno. Sigurno se radilo o nekoliko dana, dovoljno da oni isprate zvijezdu dok su Marija i Josip prikazali Isusa, da dođu do Heroda, pronađu Isusa, ispale od tamo da Ga zaštite, da anđeo upozori na bijeg… (Kombinacija Mateja i Luke). Opet su Marija i Josip u svom strahu bili hrabri i poduzeli su nešto. Kao i nakon 12 godina kada su tražili Isusa. Sumnjam da su bili histerično prestrašeni i izbezumljeni. Vjerujem da su ostali prisebni i vjerovali da će unatoč svojim strahovima i sumnjama sve biti kako treba.

Centar svakog od ovih događaja je – radost. Malo mi je nezgodno prenijeti potpuni dojam svega što pokušavam zapisati i možda se nekome spomenuti događaji ne učine pretjerano strašnima, ali ja ih zamišljam da su bili jako teški. I nisu nimalo nebitni. Svaka ta teškoća morala se zbiti da bi se ono što je radost u svom tom bućkurišu istaklo. Bilo je prisutno i potrebno vrijeme u koje će se sve to smjestiti, prije kojega nitko nije mogao ni slutiti takvo nešto i nakon kojega se događaju još nevjerojatnije stvari. Zapitam se: koliko smo mi hrabri i odvažni otkrivati u sebi ono Božje? Koliko smo spremni pustiti Mu da On upravlja svime što nas određuje? Koliko smo sposobni čuti nahođenje koje će nam dati hrabrosti da prođemo kroz određenu poteškoću, problem ili prepreku? Koliko smo spremni uopće početi slušati?

Zanimljivo je da je i fra Darko u jednoj „Efa riječi‟ napisao sjajno razmatranje o ovom „Ne boj se!“. Neka onda njegove riječi s priložene slike budu zaključak.

Bog vas blagoslovio i čuvao!

Foto: Pixabay

Damir Šiljeg
Damir Šiljeg je momak, prijatelj, sin, brat, građevinar, katolik i 'ercegovac iz Ljubuškog. Pošto je za njega dublji osobni odnos s Bogom započeo preko don Damira Stojića, goruće teme za koje se uvijek bori i svjedoči upravo su predbračna čistoća i teologija tijela. Ne voli mlaku pivu i mlake muškarce. Zna se diviti svetosti ljudske spolnosti, ženi, svakom živom stvorenju, a iznad svega Stvoritelju. Obožava djecu, veliki je ljubitelj prirode, biciklist, gitarist i aktivni član velikog župnog zbora sv. Ante na Humcu. Zna puno, ali ne propušta priliku da bude poučen. Želi učiti biti sluga svima, poput svog uzora sv. Franje Asiškog, koga je upoznao djelujući kroz framu, ali isto tako stoji čvrsto na zemlji i spreman je u Ljubavi Kristovoj druge opomenuti.