Svibanj je mjesec posvećen mentalnom zdravlju. S obzirom na alarmantan porast problema mentalnog zdravlja među mladim odraslim osobama, ključno je pronaći načine za smanjenje mentalnog opterećenja.
Uostalom, ovih dana postoji određena vrsta iscrpljenosti koja ne nestaje nakon punog sna. To je umor koji se tiho nakuplja tijekom tjedana – možda čak i godina – zbog rokova, obavijesti, kasnonoćnih misli i pritiska da budemo stalno dostupni i da se stalno poboljšavamo. Za mnoge mlade odrasle osobe ovo nije samo teško razdoblje. To je normalan život.
Ipak, usred ove preopterećene kulture, događa se nešto iznenađujuće: sve više mladih ljudi pronalazi put natrag u crkvu.
Crkva kao sigurno utočište
Za mlade odrasle koji se snalaze u kaosu modernog života – bilo da se radi o ispitnim rokovima, korporativnoj iscrpljenosti ili emocionalnom umaranju društvenih mreža – crkva se može činiti kao jedno od rijetkih mjesta koje ne zahtijeva učinak. Nitko vas ne ocjenjuje. Ne trebate filter. Možete jednostavno biti – vi.
Mogu ući u tihu crkvu radnim danom i vidjeti umirujuće treperenje svijeća, zraku svjetlosti kroz vitraj i možda nekoga tko samo sjedi u tišini. Bez slušalica, bez žurbe. Samo disanje. Teško je ne osjećati se odvojeno od vanjske buke.
Tu dolazi do izražaja stoljetna tradicija poštivanja „subote“ – ne kao pravilo, već kao dar. Ne kao vjerska obveza, već tihi čin otpora.
Što ako je odmor više od oporavka?
Negdje su putem mnogi od nas naučili gledati na odmor kao nagradu za naporan rad. Zaslužujete svoje vrijeme za odmor. Zaslužujete svoje nedjeljno drijemanje. A ako ga još niste zaslužili – pa, bolje da se više potrudite.
Uzimanje slobodnog vremena se u današnjem mentalitetu može činiti neodgovornim. Čini se da svi ostali guraju, penju se, muče. Ali povlačenje – odabir odmora – može biti radikalan čin povjerenja. To je prihvaćanje ideje koja nas podsjeća: Nisam definiran svojom produktivnošću. Nisam stroj. Ja sam ljudsko biće – i moja vrijednost nije nešto što moram dokazivati svaki dan, ili bilo koji dan.
Šabat nije samo nedjelja
Mnogima riječ „šabat“ budi uspomene iz djetinjstva kada im je rečeno da „svetkuju nedjelju“ – što je moglo značiti obuti lijepe cipele, mirno sjediti na misi i možda izbjegavati videoigre.
Ali subota u svom dubljem smislu nije samo o nedjelji. Radi se o stvaranju svetog vremena – prostora koji nije ispunjen postignućima ili zabavom, već odmorom, razmišljanjem i ponovnim povezivanjem (ali ne na društvenim mrežama!).
Za neke to može značiti isključivanje s telefona na sat vremena. Za druge to može značiti odlazak na misu ili odlazak dovoljno rano da se obavi dugi put, a zatim ostajanje bez žurbe. To može biti lagani obrok s ljudima koje volite. Drijemanje bez krivnje. Dnevnik, knjiga, trenutak tišine.
Odmor je iscjeljujuć
Sam Isus se povukao kako bi se odmorio i molio – često se udaljavajući od mnoštva, čak i kada su ga još uvijek trebali. To nije bilo sebično. Bilo je duboko mudro.
Izgaranje više nije samo modna riječ. To je zdravstvena kriza, posebno među mlađim generacijama. Odgajani smo da obavljamo više zadataka istovremeno, da se trudimo, da održavamo online prisutnost dok gradimo budućnost. Ali mnogi shvaćaju da stalno djelovanje ne vodi do dubokog mira.
Crkva, sa svim svojim drevnim tradicijama, nudi nešto duboko kontrakulturno: poziv na stanku. U euharistijskom klanjanju vjernici sjede u tišini bez ikakvog dnevnog reda. U ispovijedi se tereti oslobađaju. U liturgiji ulazimo u ritam koji ne diktira učinkovitost, već ljepota.
U srži subote nalazi se jednostavan Isusov poziv: „Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti!“ (Mt 11, 28).
Ovaj odmor nije bijeg. Radi se o povratku – sebi, Bogu, onome što je najvažnije.
Ako ste bili iscrpljeni, niste sami. I možda, samo možda, mjesto za pronaći svoj odmor je u crkvi, jer ćete tamo otkriti da Crkva ne traži od vas da činite više.
Izvor: aleteia.org
Preveo: M. Đ.
Foto: Unsplash
