Prvo „dizajnirano dijete“ zove se Adam Nash iz Colorada. Kako bi spasili život svoje kćerke, koja je oboljela od Fanconijeve anemije, obitelj Nash 2000. godine podvrgnula se umjetnoj oplodnji s ciljem stvaranja djeteta s posebnim genomima.
To bi dijete s takvim, posebnim genomom kasnijim darivanjem matičnih stanica spasio život svoje starije, teško bolesne sestre. Roditelji su prilikom umjetne oplodnje imali priliku izabrati (a i jesu) genom koji će potencijalno moći upariti s genomom bolesnog djeteta. Za tako nešto, „poslužila“ im je in vitro metoda zajedno s preimplantacijskom dijagnostikom, kojom su u maternicu majke uspjeli prenijeti genom koji su htjeli.
Je li time život jednog djeteta važniji od drugog? I govori li to da je Adam na ovome svijetu samo kako bi spasio život svoje sestre? I što kada ga spasi (a jest), je li njegovo ovozemaljsko poslanje završeno? Paradoks koji uviđamo jest taj da se nakon ovog slučaja počelo razmišljati o pozitivnim stranama genetske modifikacije, a kojom bi se kontrolom i izborom gena djeteta takve bolesti mogle i spriječiti.
O privatnom životu, točnije o zdravstvenom stanju Adama Nasha zna se vrlo malo, jedine informacije koje su dostupne one su „uzrocima“ njegova nastanka i metodama koje su to omogućile.
Slučaj „Lulu i Nana“
Kineski znanstvenik He Jiankui modificirao je 2018. godine tri ljudska embrija s ciljem stvaranja imunosti na HIV. Roditelji djevojčica nazvanih Lulu i Nana, Mark i Grace podvrgnuli su se umjetnoj oplodnji te su kao rezultat dobili blizanke, doduše genetski modificirane. „Operacija“ koja je provedena na oplođenim jajašcima bila je upravo uz „pomoć“ CRISPR alata. Potez koji je napravio ovaj znanstvenik pokazuje rizik nekontroliranog korištenja CRISPR alata. Znanstvenik He Jiankui opravdanost ovog čina pronalazi u činjenici kako je i sam otac te da razumije težnje roditelja koji žele osnovati obitelj. Dok pristanak roditelja na takvo što uopće nećemo komentirati, kratko pogledajmo kako je ovaj znanstvenik uopće došao do ovakvog „postignuća“.
Jiankui tvrdi da je eliminirao gen imenom CCR5, a radi se o skupu gena važnih za funkcioniranje ljudskog imuniteta. I dok je gen CCR5 važan za normalnu funkciju imuniteta, ovaj znanstvenik promatra ga kao vrata kroz koja prolazi HIV virus i inficira sve ostale stanice. Spomenimo i paradoks ove radnje (koja je paradoks u globalu i bez toga) da je znanstvenik sve ovo napravio samo u slučaju da dijete koje će se roditi jednog dana dođe u kontakt s HIV-om. Vezano za ostale studije, one pokazuju da su osobe na kojima je izvedena mutacija gena podložne ranijoj smrti. S obzirom da se u primjeru Lulu i Nane radi o novijem slučaju genetske modifikacije, podatci su (jednako kao i za Adama Nasha) vrlo selektivni. Ono što je dostupno istraživanja su koja govore o CRISPR metodi općenito i zgražanje javnosti spram tog događaja.
Stav Crkve prema genetskoj modifikaciji
Sve češći zahtjevi roditelja za genetskom modifikacijom djece govori o tome da se s embrijima postupa kao s pukim sredstvima, što Crkva osuđuje. Na Angelusu održanom 7. lipnja 2009. godine, papa Benedikt XVI. izjavio je kako ljudsko biće u svom genomu nosi trag Presvetog Trojstva. Taj genom ljudskom biću daje svetost i dostojanstvo, na što mnoge moderne znanosti uopće ne misle. Ivan Pavao II. lijepo je rekao da svaki čovjek u sebi ne nosi samo određeni genom, već i sličnost s Bogom. Bog čovjeka ne promatra kao nešto, kao nakupinu određenog genoma ili stanica, već kao nekoga koga je zamislio od vječnosti.
Moderni čovjek, a tako i određene znanosti s time se ne slažu. One misle da čovjeka treba osloboditi od manjkavosti i uvjetovanosti koje ga priječe u njegovom razvoju. Dok čovjek takvim metodama želi postati „više čovjek“, on to zapravo postaje sve manje. Ljudski život, kakav god bio, je uvijek dobar, budući da predstavlja očitovanje samog Božjeg života. Takav život, koji proizlazi iz krila Trojstva, ne smije biti prekinut, a onda niti izmijenjen raznim oblicima egoizma ili manipulacije koji mijenjaju izvorni Stvoriteljski naum. Crkva stoga ne odobrava genetski inženjering u kontekstu umjetne oplodnje.
Genetski inženjering u svjetlu kršćanske antropologije
Još je Četvrti lateranski sabor 1215. godine definirao da je Bog u početku vremena stvorio čovjeka i to iz ničega. Taj, iz ničega stvoreni čovjek, vidjeli smo već, stvoren je na Božju sliku i priliku, a obdaren je slobodom i razumom.
Drugi vatikanski koncil će u svjetlu evanđelja i ljudskog iskustva htjeti obratiti pažnju na goruće probleme današnjeg društva. Nije li gorući problem današnjeg društva upravo brak i obitelj, odnosno sve ono što ih pogađa? Danas se raznim metodama može zahvaćati u otajstvo rađanja, ne samo da bi se tome pomoglo, već i zagospodarilo. O tome ne govori samo Crkva, već i Hrvatski sabor, koji govori da se u ljudski genom ne smiju uvoditi nikakve preinake. Stav koji Crkva ima nema za cilj zahvaćati u područje medicinske znanosti, nego podsjetiti da se etički princip u medicinskom napretku treba temeljiti na bezuvjetnom poštovanju koje se duguje svakom ljudskom biću. Je li u genetskom inženjeringu tome tako? Radi li se tamo o bezuvjetnom poštovanju čovjeka? Očigledno je da ne, jer u umjetnoj oplodnji, a onda i u genetskom inženjeringu najveći dio neupotrjebljenih embrija ostaje siročad.
„Gaudium et spes“, kada govori o redukciji embrija, karakterističnoj za svaku umjetnu oplodnju, naziva je hotimičnim pobačajem. Genetski inženjering neodvojiv je od umjetne oplodnje, što će reći i od posljedica koje umjetna oplodnja povlači za sobom. Sjetimo se, „višak“ embrija u umjetnoj oplodnji shvaćen je tek kao cijena koju treba platiti. Genetski inženjering u tom smislu predstavlja na neki način „dvostruku moralnu problematiku“ – gledano i sa strane moralne dopuštenosti umjetne oplodnje, a onda i vrednovanja i proizvodnje ljudskog života.
Čovjekovo postojanje nije rezultat slučajne kombinacije bezbrojnih mogućnosti, što genetski inženjering uvelike niječe. Genetskim inženjeringom ljudsko dostojanstvo nestaje, a stvoreno dijete ne postaje plod ljubavi, već potrebe. Tako onda govorimo i o genetskom inženjeringu kao manipulaciji, jer ljudski embrij je u takvom slučaju puko sredstvo.
U primjeni znanstvenih i tehnoloških istraživanja, a posebno onih koji se tiču ljudskog života i njegova početka, Crkveno učiteljstvo iznosi da je potrebno imati određene kriterije. Ti kriteriji su: poštivanje, promicanje i obrana čovjeka, prvo i temeljno pravo na život, promicanje dostojanstva čovjekove osobe obdarene duhovnom dušom i moralnu odgovornost. Postoje li ti kriteriji u procesu genetskog inženjeringa? Pogledajmo samo navedene primjere Adama Nasha i bliznakinja Lulu i Nane i dobit ćemo odgovor na postavljeno pitanje.
Prenošenje ljudskog života ima svoju posebnost koja proizlazi iz posebnosti ljudske osobe. Sam Bog je u muškarca i ženu upisao poziv na sudjelovanje u Njegovu stvoriteljskom djelu. Ono je povjereno osobnom i svjesnom činu koji je podložan Božjim zakonima. Ljudsko rađanje traži suradnju supružnika, ali ne onako kako to zahtijeva genetski inženjering, nego bračnom činu koji pripada isključivo bračnim supružnicima. Upravo zbog tih razloga korištenje raznih sredstava, a onda i metoda, ne mogu se koristiti metode koje se koriste u prenošenju biljnog ili životinjskog života. Drugim riječima, ono što je tehnički moguće nije i moralno dopustivo, a znanost bez savjesti nužno dovodi do propasti čovjeka.
Foto: Unsplash
