I prije nego što Bog počinje stvarati čovjeka, On zna za njega. Postavlja se pitanje: koliko prije Bog zna za čovjeka? Sekundu prije začeća? Minutu prije začeća? Dan prije začeća? Godinu prije začeća? Ako bismo govorili vremenski o saznanju Boga o čovjeku prije začeća, tada bismo rušili sliku o Bezvremenskom Bogu koji je, kako nas uči vjera i sveta Majka Crkva, oduvijek i zauvijek. Može li Bog nešto ne znati pa nakon toga saznati? Ako može, onda nije Sveznajući Bog o kakvom nas uči Sveto pismo. Zaključujem kako Bog ne sazna za čovjeka u određenom vremenskom periodu, prije nego što ga oblikuje u majčinoj utrobi, tj. prije začeća, već On, kao svevremenski i bezvremenski i nadvremenski vječni Bog zna za čovjeka oduvijek, kao i za svako drugo stvorenje. To bismo rekli ovako: Bog nas je oduvijek imao u svojoj namisli, a još ljepše i istinitije bi to zvučalo kada bismo rekli: Bog nas je oduvijek imao u svome Srcu, oduvijek je znao za nas, mene, tebe…

Ovo je zaista prekrasno, jer to znači da nismo stvoreni iz nekog pukog slučaja, već, kao što nam i piše sveti pisac Knjige postanka, na Božju sliku i priliku s određenom svrhom i namjerom i s bezgraničnom ljubavlju. Bog nas je htio, svakoga od nas, i stvorio nas je tako da je „otkinuo“ od sebe komadić sebe, svoga Duha, i iz tog komadića stvorio čovjeka. Već se u samom činu stvaranja Bog žrtvuje, jer uzima dio sebe da daruje nama za nas, kao što muž i žena u trenutku začeća daruju sebe, prvo jedno drugome, a onda i zaista komadić sebe, svoga tijela, kako bi stvorili novoga čovjeka. Time surađuju s vječnim Stvoriteljem u samom činu stvaranja, iako sami ne znaju što su stvorili: muško ili žensko, veliko ili malo, crno ili smeđe, tamno ili bijelo, zdravo ili bolesno, s darovima ovakvim ili onakvim ili bez njih. Dakle, muž i žena ne znaju apsolutno ništa o tek stvorenom čovjeku, ali da bi bio stvoren, jednostavno su morali, kako nas uči medicina, dati dio sebe, svaki po 23 kromosoma, kako bi nastalo tijelo potpuno novoga čovjeka u kojega sam Gospodin Bog, vječni Stvoritelj, otkidajući od sebe, daruje novi život svojim dahom života. Prekrasno! Ima li što ljepše?

Bog je znao za mene, tebe, svakoga od nas i prije postanka svijeta, zato i na onakav prekrasan način stvara kompletni materijalni svemir, nakon duhovnoga, a kao vrhunac svoga stvaranja stvara čovjeka, za kojega je već prije i sve pripremio. Baš kao što otac i majka uređuju dječju sobu, kupuju razne male igračke, sitnu odjeću, pelene, gaze, a kada je sve spremno, sa srcem punim radosti i iščekivanja, nakon što je prošlo određeno vrijeme priprave od 40 tjedana, odlaze medicinskom osoblju po pomoć, kako bi na što sigurniji i jednostavniji način dočekali rođenje novog, potpuno novog i originalnog čovjeka, kakvoga svijet još do tada nikada prije, a i nikada poslije neće vidjeti. Ako sami ograničeni i nesavršeni roditelji tako postupaju pred dolazak tog novog čovjeka i svoga djeteta, i ako se tako radosno osjećaju, kako je tek postupao Otac naš nebeski prije našeg dolaska, i kako se samo osjećao dok je iščekivao trenutak našeg stvaranja, za koje je mjesto i vrijeme bilo određeno još u vječnosti, prije početka vremena, prije stvaranja svijeta? Ne mogu ni zamisliti tu radost, tu sreću, tu ljubav kojom smo iščekivani i stvoreni! Nije li to poput grma pred Mojsijem koji gori, a ne izgara – od ljubavi za čovjeka za kojega taj Premilosrdni Bog sve daje, pa čak i samoga sebe, do smrti, smrti na Križu?

Prije nego što te oblikovah, čovječe, Ja te znam. Znam za tebe, znam za svaki tvoj dio tijela, za svaku tvoju stanicu, za svako tvoje razmišljanje, čežnje, htijenja, najdublje tajne tvoga srca, znam za sve, i prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, koju ti dajem samo kao privremeno sklonište, dok ne ojačaš, za ulazak i dolazak na ovaj svijet, koji sam stvorio za tebe, ali ga grijeh izopači i postade prokleto mjesto za život. Ali i bez obzira na to, Ja, koji sam Svemogući i Apsolutni Vladar neba i zemlje, Kralj kraljeva i Gospodar gospodara, svejedno te želim i stvaram i zato ne boj se kad navale bujice na tebe, jer Ja sam s tobom. Ne boj se kad vatra i oganj zaprijete, jer Ja sam s tobom. Ne boj se kad oluje navale na tebe, jer Ja sam s tobom, Ja Gospodin Bog tvoj, i zato ti ne samo zapovijedam, već te i savjetujem: nemaj drugih bogova uz Mene, jer neće ti biti dobro, propast ćeš već na ovoj zemlji, a i u vječnosti. A Ja, Bog tvoj, žudim biti s tobom, ne samo na ovoj zemlji u ovoj suznoj dolini već i u vječnosti, jer žudim za tobom. Iz ljubavi sam te stvorio urezavši te u svoje dlanove i imenom te pozvao u život. Poslao sam svoga Jedinorođenoga Sina da iz ljubavi umre za tebe i osigura ti Vječni život u Mojem krilu u vječnosti. I poslao sam svoga Duha Svetoga da te iz ljubavi posvećuje, štiti i brani kako bi jednom, prošavši kroz teške kušnje i oluje, kroz koje je prije tebe prošao Moj Sin, došao k Meni, jer Ja te ljubim. Ljubavlju vječnom ljubim te i samo Me tvoja slobodna volja može (s)priječiti da to nastavim i u vječnosti, sine Moj. Ako Mi se ne želiš približiti, priznati svoj grijeh i prijestup, jer vjeran sam Ja i pravedan i oprostio bih ti u svom neizmjernom milosrđu. Dok god traje tvoje odbijanje, Ja sam neizrecivo žalostan zbog ljubavi kojom sve činim za tebe, ali kada dođe trenutak suda, i ti ustraješ u odreknuću od Mene, Ja ću te zaboraviti i više te se neću sjećati, a ti ćeš gorjeti.

Vratimo se na početak. Bog ima u svome Srcu sve ljude od prije postanka svijeta, oduvijek. I ima za svakoga čovjeka savršen plan za njegov život. Zamislimo sada jednog čovjeka, kojega Bog u trenutku začeća želi pozvati na život imenom Ivan, želi da se rodi na određeni datum na određenom mjestu, želi ga obdariti prekrasnim darom za pjevanje i sviranje. U školi mu matematika i fizika neće baš ići, ali će zato jako voljeti biologiju i kemiju, pa će jednog dana čak postati i poznati stručnjak na području molekularne medicine i sa svojim cjelokupnim znanjem što ga je stekao kroz školovanje i dugotrajno istraživanje, a uz pomoć darova mudrosti i razuma što baštini od Boga, doći do milenijskog otkrića lijeka protiv zloćudnih tumorskih stanica i time spasiti mnoge, mnoge živote koji su trebali biti prerano ugašeni. Upravo za tog i takvog Ivana Bog mu u svom savršenom planu za njegov život želi darovati i troje djece, na koje bi on pristao u trenutku sklapanja svetog sakramenta braka sa svojom suprugom Anom, kada bi čuo svećenikovo pitanje: hoćete li primiti od Boga djecu, a on bi radosno i ponosno odgovorio svoje DA. Troje djece od kojih će se dvoje oženiti, a jedno otići u samostan itd., itd. Dakle, sve to Dobri Bog ima u planu za našeg hipotetskog Ivana. Međutim, poznato nam je stvorenje koje Pismo naziva „onaj koji nije“, koji želi učiniti sve što je u njegovoj moći da poremeti Božje planove, pa uz Božje dopuštenje koristi ludost čovjeka i njegovu slobodnu volju, nagovarajući ga lažima na gluposti, prokletstva, neposlušnost Bogu. Ako čovjek u svojoj slobodi od Boga darovanoj, odluči poslušati laž, koja mu se trenutno čini kao dobra i sretna istina za njegov život, poremetit će savršeni Božji plan za svoj život, odnosno, osujetit će sve nakane koje je Bog imao s njim (usp. Lk 7, 30).

I tako, „onaj koji nije“, lažljivac i ubojica čovjeka od početka, dolazi čovjeku, npr. imenom Marko, i nagovara ga da plati abortus svojoj ženi koja je začela našeg Ivana. Abortus je obavljen, Ivan je ubijen, nema pronalaska lijeka protiv tumora, nema divnog pjevanja i sviranja, nema troje djece, nema unučadi, nema praunučadi itd., itd.

Ili, Marko odluči rastati se od žene, počinje živjeti loše, i nastrada u prometnoj nesreći zbog vožnje pod utjecajem alkohola prije Ivanova začeća.

Ili, Marko kaže i prije začeća da ne želi više imati djece i koriste kontracepcijska sredstva.

Ili, dođe do rata, Marko je mobiliziran u rat i prije nego je došlo do vjenčanja, a kamoli do začeća, Marko biva u ratu ubijen.

U svim slučajevima, naš Ivan se ne rađa.

Dakle, abortus, rastava, alkohol, kontracepcija, rat – sve plodovi đavolskog djelovanja, s jednom jedinom nakanom: poremetiti Božje planove.

Postavlja se pitanje: što s njim? Što s Ivanom? Gdje je? Ako znamo iz gore navedenih argumenata da je Dobri Bog znao za njega i prije postanka svijeta i da je imao s njim ozbiljne planove, čak toliko ozbiljne da bi koristi imalo cijelo čovječanstvo, i s obzirom da su neopozivi darovi Božji (Rim 11, 29), u ovom slučaju dar života, dar postojanja, a Bog ga ima u svom Srcu i želi mu darovati život i želi ga jednog dana u nebu, kako će to Bog ostvariti? Je li ovdje „onaj koji nije“ preduhitrio Boga poremetivši Mu planove, pa je Bog nemoćan? Što s našim Ivanom?

Pismo nas uči da je Bog Svemoguć. To znači da On može SVE. Je li Bog mislio i na ovu situaciju? Volim reći da je Bog, po ljudski rečeno, najbolji šahist – zna bezbroj poteza unaprijed. Oni koji igraju šah znaju da treba unaprijed imati pripremljeno nekoliko verzija poteza. A Bog? On sve zna. Ako netko odigra u životu ovo, On će ovo, ako netko ono, On će ono, i stalno sve čini samo da nas dovede k sebi. Ali što je s nepostojećim čovjekom, u ovom slučaju s Ivanom, koji se zbog jednog od gore navedenih razloga ne može roditi? Bog je i na to mislio. S obzirom da se ne može roditi od nekih drugih roditelja, jer s njima nije, rečeno medicinskim rječnikom, tjelesno kompatibilan, nema odgovarajuće kromosome koji bi ostvarili i stvorili odgovarajuće gene po kojima bi Ivan bio nadaren za gore navedene stvari i po kojima bi izgledao kako ga je Bog zamislio od postanka svijeta, tada ipak Dobri Bog koristi neki drugi bračni par (koji, ne znam) preko kojega će ga stvoriti, ali se neće roditi. Zbog tjelesne nekompatibilnosti, dolazi do komplikacija u trudnoći i dolazi do spontanog pobačaja. Ivan je stvoren i završio je na kraju u nebu, što je i bio prvotni Božji plan, kao što i jest za svakog čovjeka. E sada, kako u šahu, tako i ovdje, Bog pažljivo odabire određeni par, muško i žensko iz raznih razloga. Bilo da im je spontani pobačaj opomena za budućnost da se ne igraju Boga, jer su već prije učinili namjerni pobačaj i Bogu ubili dijete, pa sada kada su htjeli svoje nisu ga mogli dobiti. Bilo da se radi o paru, koji veoma mnogo trpi u životu, ali imaju dar za trpljenje pa i takvo trpljenje prikazuju Bogu kao žrtvu sa spas nerođene djece. Bilo da se radi o paru, čiji je predak neka Markova ili Anina rodbina, pa su i na taj način povezani. Dakle, zašto neki par – ne znam, ali znam da je Ivan „morao“ biti stvoren. Iako „onaj koji nije“ misli da odnosi pobjedu u borbi za život, jer je u stvari donio smrt tome djetetu Ivanu, i iako ga mnogi nazivaju „čistom (a prljav je) inteligencijom bez ljubavi“, on je ipak nevjerojatno glup i bezuman, jer ne zna konačni plan spasenja za svakog čovjeka. Pa kad i nagovara ljude na namjerni pobačaj i iako se čini da je bitka dobivena, pravi Pobjednik jest Bog, jer na kraju i to ubijeno nerođeno dijete, taj čovjek dođe u Nebo.

Zašto toliko spontanih pobačaja?

Ivan – spontani pobačaj, Ivanova djeca – spontani pobačaj, Ivanovi unuci – spontani pobačaj, i dokle to ide, ne znam, ali svi Ivanovi potomci koji su također bili u Božjem Srcu od početka vremena, također se ne mogu roditi jer nemaju tjelesno kompatibilne roditelje.

Ostaje nam još samo Ivanova majka, Markova žena Ana, u slučaju da je Marko, hipotetski, nastradao u ratu, prije nego što su se vjenčali. Prije postanka svijeta, Bog je znao i za Anu i želio ju je i odredio je stvoriti je za Marka (Tob 6, 18b) i dovesti je njemu kao životnu suputnicu, kao što je Evu doveo Adamu. Marko pogiba, Ana ostaje sama. To može znati ako je već upoznala Marka pa je bol veća, a to niti ne mora znati ako je Marko poginuo prije upoznavanja. U oba slučaja, ona se može vjenčati za drugoga. Odmah ili nakon dugo dugo vremena, a da ni sama ne zna zašto, Ana ne pronalazi muža. A kada ga po smilovanju Božjem i nađe, da ipak cijeli život ne ostane sama, a taj drugi muž ima sličnu situaciju (možda mu je žena pobačena ili poginula negdje također đavlovim djelovanjem), događa se da s njim ne može imati djecu, jer to tako nije bilo zamišljeno u Božjem savršenom planu od postanka svijeta, pa ljudi muku muče zašto nemaju djece?! Pa se igraju Boga umjetnom oplodnjom itd., itd. U takvom slučaju, Ani bi bilo najbolje na svemu zahvaliti Bogu i služiti Mu na druge načine, jer, nažalost, činjenica je da ispašta, a da i nije kriva. Bez djece je, a da niti ne zna zašto, ali zato kaže Isus: kad jednom stanete pred Oca, nećete Me više ništa pitati, sve će vam biti jasno (Iv 16, 23). Ali postoje i slučajevi kada već mlade djevojke od nekih 12, 13 godina, kao i mladi dečki, počinju moliti za svoje muževe, odnosno žene, a da niti ne znaju tko su, ali Bog zna, pa muž u ratu preživi zbog njene molitve, žena preživi zbog njegove molitve.

I na kraju, zašto ovo pišem? Ako je tome zaista tako i ako roditelji nisu roditelji djetetu umrlom u spontanom pobačaju, onda je to velika, velika utjeha za te roditelje, jer, koliki ostadoše bez djece u spontanim pobačajima i znaju biti itekako žalosni, tužni, neutješni, a neki čak i ljuti na Boga, koji je, evo, uzeo im dijete, a ne znaju za sve uzroke i posljedice toga i ne znaju da „onaj koji nije“ stalno i stalno i stalno nešto spletkari i rovari, ne bi li još koju dušu doveo k sebi u pakao, u mjesto vječnih muka. Dakle, glavni krivac je on, „onaj koji nije“, a kako se odlučio tako će mu i biti, „koji nikada neće ni biti“, vječni zaborav i prokletstvo.

Želim napomenuti da je ovo slabi i blijedi prikaz kako Bog čini neke stvari, a sve iz ljubavi prema čovjeku, zato ovo svoje razmišljanje stavljam u ruke svete Katoličke i Apostolske Majke Crkve, nadahnute i vođene Duhom Svetim, čijem se sudu potpuno podlažem.

Ovo svoje razmišljanje donosim pred noge Onoj, koja nam darova i rodi Život, a koja svojom nogom gazi glavu neprijatelju čovjeka, mojoj, od moga Spasitelja i Gospodina Isusa Krista darovanoj, Bezgrešnoj Bogorodici, na nebo uznesenoj Majci Mariji. Amen.

U mom (od Boga darovanom) domu, dok moja (od Boga darovana) obitelj spava.

 

Anno Domini 2016.

Na blagdan Marije, Kraljice neba i zemlje

Bijedni grešnik Veseljko Kralj

 

 

Foto: Pixabay

Veseljko Kralj
Bog me u trenutku začeća pozvao na život imenom Veseljko i rodih se kao sin jedinac u obitelji Kralj 1974. godine. Nanovo se rodih (po neizmjernom Božjem milosrđu) 2001. godine i otada živim, kao beskorisni sluga u zahvalnosti i služenju Stvoritelju, koji je meni i mojoj dragoj ženi Kristini, ničim zasluženo, darovao sedmero djece i mnogo mnogo braće i sestara u Kristu. Bez njihove bih podrške bio daleko od Gospodina, koji uvijek prati svaki moj udah i otkucaj srca, koje želi, iako ponekad bez uspjeha, kucati samo za Njega.