Negdje na Bliskom istoku jedna djevojčica je poželjela otići na svetu misu. Njezina čežnja za odlaskom tamo i želja da susretne Krista bila je jača od kiše metaka koji su prolijetali oko njene kuće, a najviše na putu do crkve u koju je trebala otići. No, odvažila se.
Znala je neke prečice i skrivene rute kojima se mogla provući, ali opet, rizik je bio prevelik. Došla je tamo riskirajući svoj život samo da se pričesti. Sveti Ivan Maria Vianney je rekao: „Kad bismo znali što je sveta misa, od radosti bismo umrli.“ Izgleda da je ova djevojčica bila barem jednako sveta i mudra kao veliki svetac. Očito je njezina radost zbog susreta s Kristom bila jača od straha od smrti.
Ispratili smo nedavno ceremonijalnost Velikih dana i Uskrsa uklapajući se u ono što liturgija od nas zahtijeva, ali ne pretjerano radosni i zainteresirani za sve što se događalo. Iz nekog razloga većina ljudi nije nešto posebno oduševljena višesatnim stajanjem, pjevanom Mukom, zagušljivim tamjanom i cijelom tom atmosferom.
Pitam se, je li to zbog manjka radosti i nedostatka čežnje za Kristom ili smo se nekako rutinizirali i sve nam se počelo podrazumijevati? Kažu da teška vremena stvaraju jake ljude. Potom jaki ljudi stvaraju lakša vremena koja zatim stvaraju mlake ljude. Mlaki ljudi stvore teška vremena i tako ukrug. Je li se dogodilo da su nakon vojnika s krunicama u rukama došle mlakonje kojima je sve olakšano, dostupno i podrazumijeva se?
Nervoze, ljutnje, brige i svađa je uvijek bilo. Promijenila se samo perspektiva ili subjekt izazivanja tih osjećaja ili reakcija. Tako smo prije brinuli imamo li što jesti, danas se brinemo kakva nam je povezanost s internetom, dok još uvijek ima onih koji se brinu hoće li išta jesti i samo ističem nekakav prosjek. Je li u redu da jedna banalna stvar poput interneta izazove nemir ili čak anksioznost naspram stvarnih problema koji se događaju u svijetu – procijenite sami.
Usudim se nazvati to grijehom podrazumijevanja. U pozadini tog podrazumijevanja je puno drugih grijeha koji i samo podrazumijevanje čine grijehom. Oholost, sebičnost, srditost, lijenost, neumjerenost, uzimanje zdravo za gotovo…
Podrazumijeva nam se da ćemo uopće ustati ujutro, podrazumijeva se da ćemo se dobro najesti, da ćemo imati prostora i vremena rasporediti svoje vrijeme, osigurati sebi odmor i mir. Podrazumijeva se da je sveta misa stalno na raspolaganju i imamo slobodu organizirati se za otići na bilo koju. Podrazumijeva nam se da nije toliko strašno ako i propustimo tu misu i podrazumijeva se da na raspolaganju imamo ispovijed. Podrazumijeva se da u toj slobodi i mi sami sebi naštelimo neka pravila, onako kako nam paše i imamo vremena razmišljati o tome gdje bi katekizam trebao biti bolji i ispravniji, samo da bismo opravdali sebe i svoje postupke. Podrazumijeva nam se da mi krojimo pravila i međusobno se prepiremo i uspoređujemo ne doživljavajući grijeh i ubijajući želju za onim istim susretom s Kristom.
Na onom Bliskom istoku liturgija i „normalnim“ nedjeljama traje satima, pjeva se, kadi se tamjanom. Nema tolikog ugađanja vjerniku i straha hoće li se tko naljutiti ako je propovijed malo dulja i ima li tko dogovorenih obaveza nakon. Zar ima prečeg i ljepšeg mjesta od tog susreta s Kristom? U kojem trenutku se počelo podrazumijevati da ima?
Da se razumijemo, ne kažem da je materijalni svijet loš i besmislen niti kažem da prizivam teška vremena. Svačiji je svijet, svi ga imamo i Bog od nas traži da budemo u njemu, ali ne do te mjere da su sve brige oko njega tjeskobne, a za misu nam svejedno. A iz zahvalnosti što nemamo teška vremena trebali bismo raditi na tome da tako ostane. To podrazumijeva i molitvu i srčano sudjelovanje na misi. Uzroci konformizma su dugogodišnji. Neki su nam jaki ljudi olakšali vremena i na nama je kako ćemo tu prigodu iskoristiti. Posljedice su očito mlakost, ravnodušnost, tjeskoba i besmisao. Pa da sam samo rekao da je Krist podnio muku križa to bi bio dovoljan razlog zašto vrijedi malo pretrpjeti i izdržati tih nekoliko sati u Velikom tjednu. Ali i dalje tražimo da nam se ugodi, da se olakša, da možemo otići kući i u izbjegavanju suočavanja sa sobom scrollati po mobitelu i izbjegavati stvarnost spasenja. Sve zato što se podrazumijeva da tu misu imamo uvijek i da možemo na nju otići bilo kada.
Povukao bih paralelu i na odnose. Zamislite dvoje mladih ljudi koji se vole i u nekom trenutku jedna strana krene više žrtvovati sebe, vrijeme, novac, kreativnost, ideje. Druga osoba se navikne na to i postavi to sebi kao mjerilo. Trenutak kad se dogodi navika prestaje zahvalnost. Svaki sljedeći put kada ne dobijemo barem toliko koliko smo navikli bunimo se, prigovaramo, kažemo da nismo voljeni, osjećamo se čudno i odbačeno. U suštini toga nalaze se isti oni grijesi iz pozadine podrazumijevanja. Ne bi li bilo ljepše svaki dan se probuditi s mišlju da nemamo ništa. Onda kad se sjetimo što imamo, u odnosu na ono ništa s početka to je puno i zbog toga bismo trebali skakati od zahvalnosti.
Na isti način tražimo oduševljenje od mise ili svega vezanog uz crkvu. Katkad nas oduševi neki moćan ili poznat predavač, ali svakim sljedećim putem sve manje. Ništa nam nije wow jer sve znamo, samo ne znamo znano primjenjivati u životu. Pametni smo za svakoga, a glupi za sebe. Vrtimo se ukrug tražeći neko zadovoljstvo i privremeni ushit i ispadamo ovisnici koji uporno traže slobodu, imaju je na pregršt, a ne vide je ili ne doživljavaju.
U danima Velikog tjedna to može biti posljedica posta, gdje napast radi svoje i pokušava obezvrijediti ono što se događa pa preko usta i to izlazi na vidjelo. Može biti i manjak okupiranosti jer tih dana zastanemo i dođemo u mir, a u onom istom strahu od suočavanja sa sobom ne znamo kako baratati s tim mirom, što raditi i kako se ponašati. Na kraju, što je i najvjerojatnije, može biti jednostavna navika i uzimanje zdravo za gotovo svega što je oko nas.
Bez nekog posebnog zaključka, dovoljno je promisliti o tome jesmo li uistinu poput Petra koji je udarajući se u prsa na riječima bio spreman dočekati smrt za Krista, ali kad je trebalo, zanijemio je i prikrio se u svojoj zataji. Sigurno je da ne razumijemo puno toga i to ne vidim kao problem. Problem je kad se i ne trudimo razumjeti, kada ne tražimo, kada nismo spremni žrtvovati sebe i svoje vrijeme. Još veći apsurd mi je što toliko svetaca tumači i svjedoči veličinu, svetost i radost takvih iskustava, a mi uporno odbijamo vjerovati, izmotavamo se i nismo raspoloženi otvoriti svoj duh za Božju blizinu i pronalazak prave radosti.
Foto: Unsplash
