Tko će naći ženu vrsnu?
Više vrijedi ona nego biserje.
Muževljevo se srce uzda u nju
i blagom neće oskudijevati.
Ona mu čini dobro, a ne zlo,
u sve dane vijeka svojeg.
Pribavlja vunu i lan
i vješto radi rukama marnim.
Rukama se maša preslice
i prstima drži vreteno.
Siromahu dlan svoj otvara,
ruke pruža nevoljnicima.
Lažna je ljupkost, tašta je ljepota:
žena sa strahom Gospodnjim zaslužuje hvalu.
Plod joj dajte ruku njezinih
i neka je na Vratima hvale djela njezina!

(Mudre izreke 31, 10–13; 19–20; 30–31)

Znam se tu i tamo našaliti da bi cure trebale naučiti plesti, ali iza te šale stoji jedna pouka. Ženi po Božjem naumu na prvom mjestu iza Boga treba biti obitelj. Znači, ako uzmemo u obzir Efežane spomenute u ranijem članku o muškarcima i ako uzmemo u obzir sad pročitane Mudre izreke, njen bi prioritet trebala biti obitelj, djeca, kuća. Žena je sposobna raditi i podnijeti puno više nego što ćemo mi muškarci ikad biti sposobni i u mogućnosti raditi. Žene su sposobne u isto vrijeme kuhati, dojiti dijete, na jedno uho preko telefona slušati prijateljicu koja joj se jada, na drugo uho slušati divne pohvale koje joj daje svekrva, a u isto vrijeme tješiti prijateljicu, pjevušiti djetetu, zahvaliti svekrvi, i pri tom misliti za muža kojem sprema ručak. I ona je na to navikla. Muškarci su sposobni zavrtati jedan vijak u dasci, a ako bi slučajno nešto trebali čuti (ili nedaj, Bože, reći), morali bi zaustaviti zavrtanje da bi čuli (ili rekli), a kad bi to prestalo, mogli bi nastaviti zavrtati vijak. Muškarci su ograničeni na „one at the time‟ radnju, a žene na „multitasking‟.

A gdje je tu pletenje? Naše bake (nečije i mame) su uz vreteno, kudjelju (guglaj ako ne znaš što je to) i igle znale moliti i po nekoliko krunica na dan, a uz to napraviti ručak, nahraniti i spremiti šestero djece i cijeli dan po kući raditi što treba, i srdačno bi čekale svoje muževe i bile njima podložne dok bi ih oni ljubili. Međutim, današnje je društvo nametnulo ženama potrebu (ili nedefiniranu želju) da na prvom mjestu treba biti karijera, tj. neka vrsta samoostvarenja, jednakosti s muškarcima.

Činjenica je da mi nikako ne možemo biti jednaki. Moramo biti različiti da bismo u toj različitosti bili jedno. A mi zajedno kao jedno jesmo slika Boga i jedino tako je ispravno. Neinformiranost i svojevoljno tumačenje nepročitanog i pretpostavljenog sasvim logično dovodi do izopačenosti koja je daleko od Istine. Nigdje, ama baš nigdje, ne piše da žena ne treba raditi, da nije sposobna nešto raditi i da se ne treba ostvariti. Samo piše da je prioritet obitelj. „Pletenje‟ ovdje simbolizira ženino vrijeme s Bogom, samoću, trenutke odmora i mira, trenutke kada će muž uzeti djecu i zabaviti ih dok se ona ne odmori, dok se ne pomoli, dok ne pusti mozak na pašu na neko vrijeme (mada znamo da je to malo vjerojatno jer će i u svom odmoru smišljati načine kako srce svoje dati za dijete i muža, a zapravo ne mora ni smišljati, jer joj je to urođeno) i odahne dušom. Pletenje je bio izvrstan način za takvo što u vrijeme dok je to bilo sveprisutno.

Jednom prilikom sam bio kod svog prijatelja. Njegova baka koja svoj dan provodi u pletenju i molitvi dala mi je male pletene šlapice koje su bile namijenjene za to da kada jednog dana budem u mogućnosti kupiti svoj auto, da ih okačim na retrovizor i u njih ubacim moći nekog sveca, a ona će se moliti da sve tako bude. Njena je molitva bila Bogu draga i On je dopustio da tako i bude. Šlapice ponosno vise na retrovizoru s nekoliko svetih sličica unutra. Jedna mala gesta koja mi jako puno znači i za koju sam jako zahvalan. Predivno. Genijalno. A kako bi izgledala današnja stvarnost? Cure, recite mami ili baki da vas nauče plesti!

Biti žena (u pravom smislu te riječi) danas je dosta nezgodno. Nametnuta očekivanja od strane društva, obitelji, a posljedično i vas samih, dovode do toga da se iz vas miče ono što je prirodno i formira se karakter koji je sve, samo ne ženstven. Drago mi bude naići na djevojke koje su tradicionalne (rekli bi danas ovi što osuđuju takve), Bogu posvećene i svjesne svoje uloge koju im je Bog povjerio. Rekli bi: „Danas su drukčija vremena, sve ide brže, žene se moraju prilagoditi, sudjelovati, biti iste.‟ Za mene je to prvenstveno jedan strah i veliko nepovjerenje u Boga i u obećanje koje nam On iz dana u dan daje: „Pogledajte ptice nebeske! Niti siju, niti žanju, niti sabiru u žitnice jer ih hrani vaš nebeski Otac. A niste li vi mnogo vrjedniji od njih? Može li tko od vas sebi brigama produžiti život barem i za jedan dan? Zašto se onda brinuti za odjeću? Pogledajte samo poljske ljiljane! Niti se muče niti predu.‟ (Matej 6, 26–28).

Što se mene tiče, toliko. Jedino bih htio dodati jednu simpatičnu sličicu na koju sam naišao, a koja se tiče odlika koje čine jednu pravu, katoličku ženu.

Bog vas blagoslovio!

 

Foto: Pixabay

DAMIR ŠILJEG
Damir Šiljeg je momak, prijatelj, sin, brat, građevinar, katolik i 'ercegovac iz Ljubuškog. Pošto je za njega dublji osobni odnos s Bogom započeo preko don Damira Stojića, goruće teme za koje se uvijek bori i svjedoči upravo su predbračna čistoća i teologija tijela. Ne voli mlaku pivu i mlake muškarce. Zna se diviti svetosti ljudske spolnosti, ženi, svakom živom stvorenju, a iznad svega Stvoritelju. Obožava djecu, veliki je ljubitelj prirode, biciklist, gitarist i aktivni član velikog župnog zbora sv. Ante na Humcu. Zna puno, ali ne propušta priliku da bude poučen. Želi učiti biti sluga svima, poput svog uzora sv. Franje Asiškog, koga je upoznao djelujući kroz framu, ali isto tako stoji čvrsto na zemlji i spreman je u Ljubavi Kristovoj druge opomenuti.