Mislite da je svetost rezervirana samo za posvećene osobe? Mislite da je nemoguće odgojiti sveticu? Neka vas sljedeći redci razuvjere u to i uvjere da je svetost moguće postići i u braku i obiteljskom životu onako kako su je postigli Louis i Marie-Azélie (Zélie) Martin, roditelji sv. Male Terezije od Djeteta Isusa.

Louis Martin rođen je 22. kolovoza 1823. u Bordeauxu. Poznavao je život vojničkih logora jer je bio dijete vojničke obitelji. Odgojen je u uspomenama na Napoleonove podvige. Bio je uredan, točan, povučen i zamišljen. Izučio je urarski obrt – obrt strpljivosti i točnosti. U 22. godini pomišlja na još samotniji život pa se javlja za pripravnika u samostanu sv. Bernarda, no budući da nije znao latinski, biva odbijen.

Kao urar nastanio se u Alenconu, u kojem je živio sa svojim roditeljima. Osam je godina živio gotovo samostanski život, ispunjen radom, molitvom, čitanjem, posjećivanjem prijatelja u katoličkom klubu i ribolovom – njegovom omiljenom razonodom. Bio je strastven putnik i hodočasnik, romantični sanjar, zaljubljen u umjetnost, poeziju, cvijeće i prirodu.

Marie-Azélie rodila se 23. prosinca 1831. u obitelji seljačkog podrijetla koja je od 1844. godine živjela u Alenconu. Odgojio ju je otac koji je po prirodi bio silovit i majka koja je nije voljela. Jednom je prilikom Zélie pisala svome bratu Izidoru: „Moje djetinjstvo, moja mladost bili su žalosni kao mrtvački pokrov, jer, dok je tebe majka mazila, prema meni, ti znaš, bila je veoma stroga; premda tako dobra, prema meni nije imala razumijevanja; zbog toga sam mnogo trpjela u srcu.‟

Osim brata imala je i sestru Elizu koja je postala redovnica (sestra Marija Dositeja) i s njima se dopisivala sve do svoje smrti. U tim je pismima otkrivala svoj nemirni temperament, svoju živu narav, revnost u poslu, postojanu vjeru, zdrav razum, pa i duhovitost. Bila je nježna, ali i snažna i dominantna žena.

Kao i Louis Martin, i ona je razmišljala o redovničkom pozivu, no doživjela je istu sudbinu. Sestre u gradskoj bolnici u Alenconu odlučno su odbile primiti je u svoj red pa je redovnički poziv otpao. To je nije pokolebalo, ali ju je usmjerilo da se ostvari kao vrijedna i sposobna radnica. Potaklo ju je na proizvodnju alenconske čipke i otvaranje „ureda‟ na njezin račun.

Marie-Azélie imala je 27, a Louis 35 godina kada su se sreli i upoznali. Vjenčali su se nakon tri mjeseca kratkih zaruka. Zanimljivo je to da su prvih 10 mjeseci braka živjeli kao brat i sestra – tj., živjeli su bez spolnih odnosa. To je bio Louisov prijedlog na koji su oboje pristali, no posredovanjem jednog ispovjednika promijenili su tu prvotnu odluku. Između 1860. i 1873. godine u njihovu se braku tako rodilo devetero djece. Jednom je prilikom Marie-Azélie kazala: „Za mene su djeca bila najljepši sadržaj života. Zato sam željela imati puno djece, kako bih ih odgojila za nebo.‟

Štoviše, četvero je djece već u ranoj dobi rodila za nebo. U vremenu od 15 godina umrla su njihova dva dječaka i dvije djevojčice, među kojima i malena Helena već u petoj godini života. Dva dana nakon smrti svoje kćerke Helene, 24. veljače 1870., ovako je odgovorila na pismo svome bratu i šogorici: „Ja se predajem volji Božjoj, iako je doista strašno izgubiti malu djevojčicu koju smo toliko voljeli.‟

Samo je pet kćeri doživjelo odraslu dob i sve su postale redovnice. To su: Marija, Paulina, Leonija, Celina i Terezija. Među njima je najpoznatija Terezija, tj. sv. Mala Terezija od Djeteta Isusa, miljenica obitelji, koja je često govorila o svojim „neusporedivim roditeljima‟.

Ljubav između Marie-Azélie i Louisa doista je bila neusporediva i imala je velik utjecaj na njihov odgoj djece koja su osjećala njihovu međusobnu ljubav i nježnost. Kada bi bili razdvojeni, Louis i Marie-Azélie pisali su si pisma iz kojih je vidljiva njihova nježna ljubav. Ovako bi se obično potpisivali na kraju pisama: „Tvoja žena koja te ljubi više od svog život‟ i „Ja sam tvoj muž i prijatelj koji te doživotno ljubi‟. Tu je ljubav Marie-Azélie radosno svjedočila i drugima pa bi znala ovako reći: „Ja sam još uvijek sretna sa svojim mužem. Živjeti s njime je vrlo ugodno. On je za mene pravi svetac. Poželjela sam za Novu godinu svim ženama da imaju muževe kakav je moj.‟ Tako je ljubav Marie-Azélie smekšala Louisovu prvotnu strogost i krutost, a tome su doprinijele i njegove djevojčice prema kojima je uvijek pokazivao blagost i dobrotu.

Osim ljubavi svojoj su djeci bračni par Martin usadili i radišnost. Neumornim radom majke koja je vodila proizvodnju čipke (poznata čipka iz Alencona), obitelj se uspinjala među bolje stojeće obitelji. To je bilo moguće uskladiti s dužnostima u obitelji, jer inače ona ne bi pokrenula takav posao. Naime, bila je uvjerena u to da je mjesto jedne majke u kući. U tome svemu joj je, naravno, pomagao i Louis koji je prodao svoju urarsko-draguljarsku radnju i uključio se u poslove s čipkom, što je omogućilo brzo širenje kupaca. U načelo Louisa Martina spadalo je to da izbjegava zaduživanja i da plaća tekuće račune.

U obitelji je vladala i čvrsta vjera koja je vidjela Boga u svim događajima i služila mu neprekidno. Nedjeljom je cijela obitelj išla na glavnu misu, a svako su jutro i svaku večer molili obiteljsku molitvu. Radni su dan roditelji započinjali sv. misom u 5.30 h. Kada bi ih susjedi čuli kako rano ujutro zaključavaju vrata, samo bi odmahnuli rukom i rekli: „Oh, to je samo sveti bračni par Martin koji kreće u crkvu. Možemo se okrenuti i još malo spavati.‟

Vjera u Boga i čvrst sakramentalan život nosili su ih kada su bili suočeni s brojnim patnjama, među kojima je bila smrt četvero djece, ali i rak dojke Marie-Azélie od kojeg je godinama bolovala. U jednom je pismu svome bratu tako rekla sljedeće govoreći o zemaljskim mukama: „Ne, sreća ne može biti ovdje na zemlji i to je zacijelo loš znak ako sve uspijeva. Bog je u svojoj mudrosti htio da se stalno podsjećamo na to da zemlja nije naša stvarna domovina.‟

Marie-Azélie imala je 46 godina kada je otišla u vječni Očev zagrljaj. Tada je njezina najmlađa kći Terezija imala samo četiri i pol godine. Louis je nakon njezine smrti poživio još 17 godina. Dugo je bolovao od aterioskleroze, a posljednje je tri godine života proveo u psihijatrijskoj bolnici, prikazujući Bogu svoje duševne smetnje. Umro je u svojoj 71. godini života.

Sv. papa Ivan Pavao II. proglasio ih je časnim slugama Božjim 1994. godine, a papa Benedikt XVI. službeno je potvrdio i prvo čudo koje se dogodilo po zagovoru bračnog para Martin 19. kolovoza 2008. kada je po njihovu zagovoru ozdravio jedan talijanski dječak po imenu Pietro od malformacije pluća. Proglašeni su blaženima iste godine, na misijsku nedjelju 19. listopada 2008. godine u Bazilici sv. Terezije od Djeteta Isusa u Lisieuxu u Francuskoj. Na beatifikaciji je bio i dječak Pietro koji je po njihovu zagovoru čudesno ozdravio. Time su postali prvi roditelji jedne svetice koji su postali blaženi. Svetima su proglašeni 18. listopada 2015. u Rimu, a nijhov je spomendan 13. srpnja koji je ujedno i dan njihove ženidbe.

Otac Antonio Sangalli prigodom beatifikacije bračnog para Martin rekao je sljedeće: „Oni su život prihvaćali kao dar Božji. Znali su da djeca ne pripadaju njima, nego su im darovana kako bi ih oni mogli darovati Gospodinu. Djecu nisu smatrali vlasništvom, nešto čemu bi trebalo posvetiti vlastitu ljubav kako bi u starosti od toga imali koristi. Odgajali su ih za slobodno odlučivanje, s najvećom slobodom i poštovanjem.‟

Svjedočanstvom svoga života bračni je par Martin pokazao kako svetost nije rezervirana samo za osobe posvećenog života, nego da su na svetost svi pozvani, a moguće ju je ostvariti i u bračnom i obiteljskom životu. Oni svjedoče činjenicu da, kada je kršćanska obitelj oživljena međusobnom ljubavlju, ona postaje mjesto gdje svi – i roditelji i djeca – mogu rasti i razvijati se do točke postizanja svetosti i tako dati nezamjenjiv doprinos društvu i Crkvi.

 

Molitva bračnom paru Martin

Bože, Ti si svetim roditeljima Louisu i Marie-Azélie podario milost da se kao bračni par i roditelji međusobno posvećuju. Pomogni nam po njihovu zagovoru da na ispravan način Tebe ljubimo i Tebi vjerno služimo, jer svetost njihova života može svakome od nas biti uzorom. To Te molimo po Isusu Kristu, Gospodinu našemu.