Sveti Ivan Pavao II., razmišljajući o Mariji, istaknuo je kako žene imaju snage „usko povezane s ustrajnošću zajednice u molitvi i skladu”…
Te osobine savršeno izražavaju dva temeljna aspekta posebnog doprinosa žene životu Crkve. Muškarci, skloniji vanjskom djelovanju, trebaju pomoć žena kako bi se vratili osobnim odnosima i tako napredovali prema jedinstvu srca.
Upravo je sposobnost žene da čuva, štiti i gradi jedinstvo ono što je posebno ženstveni aspekt Crkve. Drugim riječima, Crkva je ženstvena jer je zajedništvo. To zajedništvo pomaže muškoj naravi usmjeriti svoju energiju prema tom tijelu, ne oduzimajući muškarcima njihovu muževnost. Kao što sin izlazi u svijet sigurniji kada ima zdravo jedinstvo u domu, tako i kršćanski muškarac hrabro izlazi u svijet iz snažnog zajedništva Crkve.
Drugim riječima, ženstveno zajedništvo sprječava da vanjska (muška, djelatna) misija postane toliko usmjerena prema van da razjedinjuje tijelo. To je zapravo bit patrijarhata. Patrijarhat nije muška dominacija, nego usmjeravanje muške snage prema obitelji. On uzima živahnu, ponekad opasnu smjelost muškaraca i usmjerava je na dobro društva, počevši od obitelji. Kada ta snaga nije usmjerena prema obiteljskom životu, ona može voditi prema razaranju.
Istinski patrijarhat, dopuštajući muškarcima da koriste svoje darove, sprječava da se odvoje od zajednice kojoj služe. Zato muškarci trebaju ljubiti svoje žene „kao vlastito tijelo”, kako kaže sveti Pavao u Poslanici Efežanima; a u uzajamnoj ljubavi supruge muškarac spoznaje jedinstvo obiteljskog života i oslobađa se kaosa života usmjerenog samo na sebe. Dakle, patrijarhat ne dominira drugima, nego upravo suprotno – stavlja snagu muževnosti u službu drugoga. To je puno ostvarenje muškosti, a bez supruge ona ostaje nepotpuna.
Crkva je također „ona” jer je majka svih vjernika po krštenju, i k njoj dolazimo poput male djece otvorenih usta da primimo hranjivo „mlijeko” sakramenata. „Krist nas uistinu hrani svojim tijelom i krvlju u svetoj pričesti”, rekao je biskup Atanazije Schneider, „a u doba crkvenih otaca to se uspoređivalo s majčinim dojenjem.” Stoga je Crkva kao tijelo majčinska jer rađa (krsti) i hrani (daje euharistiju), a iz toga proizlazi naše zajedništvo.
To ne znači da su svi članovi Crkve „ženski”. Žensko srce može imati veću sposobnost intuitivne otvorenosti, ali muževnost nije suprotna primanju. Muška usmjerenost prema djelovanju također se stavlja u službu tijela Crkve – zajedništva – te se ne potiskuje, nego usmjerava. Kao što muž može biti muževan za „nju”, svoju ženu, tako i kršćanski muškarci mogu biti muževni za „nju”, Crkvu.
Dok čuvamo jedinstvo u jednom tijelu, što uključuje ženstvenost, pozvani smo i na poslanje – djelatnu dimenziju muževnosti. Kao kršteni članovi Crkve, mi smo „sinovi u Sinu”, i u Kristu imamo poslanje ići.
To poslanje i djelovanje zapravo se prima. Pavao je bio djelatan jer je bio otvoren za primanje. Kralj David bio je otvoren Bogu i zato je djelovao ispravno – po Božjem srcu, pobijedio Golijata i uspostavio kraljevstvo koje se proteže u vječnost po Kristu. Usmjerenost prema poslanju nije manjkavost kod muškaraca, pod uvjetom da primaju poziv od Boga, a ne od vlastitog ega ili želje za svjetovnim dobitkom.
Izvor: catholicgentleman.com
Prijevod: M. Đ.
Foto: Unsplash
