Kako je moguće da u 21. stoljeću sa svim mogućim znanstvenim dostignućima i otkrićima neki još uvijek misle, vjeruju, znaju? kako je sve to skupa samo nakupina stanica koja ništa ne zna, ništa ne vidi, ništa ne čuje, ništa ne osjeća, već samo raste i raste i raste, i onda u jednom trenutku, tko zna kojem, postane živo stvorenje koje i misli i osjeća i živi? Kada se to počinje događati?

Zanimljivo je kako u nekim dijelovima svijeta još i danas misle kako taj, nazovimo fetus (doslovni prijevod – ‘mališan’), postaje mali čovjek tek rođenjem. Neki, oni malo napredniji, vjeruju kako čovjek postaje čovjekom tek u 22. tjednu trudnoće, pa do tada čak i vrše namjerne abortuse, plaćajući ženama za tog mališana, a onda od njega uzimaju razne stanice za pripravke kozmetičkih proizvoda, stvaranje okusa raznih napitaka, kao i presađivanje i eksperimentiranje na raznim organima. Neki, još napredniji, vjeruju kako je mališan čovjek tek od 10. tjedna trudnoće, pa se nakon toga više ništa ne smije raditi s tim djetetom (primjer: Hrvatska). Štoviše, čak ga treba, ako je i potrebno, liječiti. Neki, još, još napredniji, znaju kako mališanu počinje kucati srce već s 18 dana, pa kažu: ‘Eto, živ je, pravo ljudsko biće, zaštitimo ga!’ Neki, još, još, još napredniji, znaju kako već s 14 dana kreće prvi živčani impuls iz mozga. Neki, još, još, još, još napredniji, znanstvenici, ljudi istinoljubivi, kao npr. tim liječnika iz bolnice u Petrovoj, kažu kako čovjek postaje čovjekom od začeća i da ga treba zaštiti. A neki, niti napredni niti učeni, već bogobojazni vjernici, ljubitelji Boga i čovjeka, potvrđuju mišljenje liječnika iz Petrove kako je čovjek živ od začeća, ali i dodaju: Bog je znao za tog mališana i prije začeća – ‘Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh’ (Jr 1,5).

I što sada reći na sve ovo? U lijepoj našoj Hrvatskoj na snazi je jedini komunistički zakon star 41 godinu koji dopušta ubojstvo tog i takvog čovjeka do 70. dana. Tko može znati, osim Boga jedinoga, kada je to dijete zaista i začeto? I što ako mu je recimo već i 71. dan ili 72. ili 73. dan? Što onda? Kakvo je to tek onda ubojstvo čak i izvan zakona. Kažu neki, tj. neke, da imaju pravo sa svojim tijelom raditi što god žele. No, je li to baš tako? Pitao bih zašto su onda branitelji u Savskoj spriječili drugog branitelja kada se polio benzinom da se ne zapali? Zar nema i on pravo raditi sa svojim tijelom što god želi? I ako zaista imamo pravo raditi sa svojim tijelom što želimo, možemo li sada preko granice sa svojim tijelom bez osobne ili putovnice? Poznat je odgovor. Pa ako sa svojim tijelom ne možemo činiti baš sve što želimo (čak i medicina u svrhu očuvanja života u psihijatrijskim ustanovama veže za krevet neke bolesnike, a u cilju sprječavanja samoozljeđivanja i samoubojstva), kako ćemo onda postupati s tuđim tijelo? Jer dokazano je da svaki čovjek ima svoj otisak prsta, pa ako taj mali mališan već u majčinoj utrobi i možda sliči na svoju majku po boji očiju ili kose, njegov je otisak prsta jedinstven, originalan. A da ne pričamo o genomu, što je još uvijek u nekim segmentima izvan dosega i znanosti, a kamoli nas, malih ljudi…

Draga djevojko, ženo, ja, iako muškarac, potpuno te razumijem. Možda ti mladić kaže: ‘Grrrr… Ako ne pobaciš, ostavit ću te!’ Ili te pak roditelji žele izbaciti iz kuće jer to je velika društvena sramota, ili se još školuješ pa smatraš kako je teško i gotovo nemoguće nastaviti školovanje, ili te ludi, pijani muž maltretira i tuče pa bježiš od kuće svaki drugi dan. Strašno je sve to i ja te razumijem. I nisam jedini. Ali, pitam te, otvoreno, kao razuman čovjek razumnog čovjeka: Što je to malo, jadno, nevino dijete krivo? Ako i je sve to tako, ali ipak u manjini slučajeva, u većini je slučajeva prisutna komotnost zbog načina života, ja te ipak molim – rodi to dijete, pusti ga neka živi, netko će se već pobrinuti za njega, a ti si nećeš upropastiti život. Ni tjelesno ni duhovno.

Liječnici, molim vas, živote spašavajte, a ne uništavajte!

Bog vas blagoslovio!

 

#VeseljkoKralj #muževnibudite

Veseljko Kralj
Bog me u trenutku začeća pozvao na život imenom Veseljko i rodih se kao sin jedinac u obitelji Kralj 1974. godine. Nanovo se rodih (po neizmjernom Božjem milosrđu) 2001. godine i otada živim, kao beskorisni sluga u zahvalnosti i služenju Stvoritelju, koji je meni i mojoj dragoj ženi Kristini, ničim zasluženo, darovao sedmero djece i mnogo mnogo braće i sestara u Kristu. Bez njihove bih podrške bio daleko od Gospodina, koji uvijek prati svaki moj udah i otkucaj srca, koje želi, iako ponekad bez uspjeha, kucati samo za Njega.