U Domu sportova bio je duhovni seminar koji je vodio p. Zvjezdan Linić sa suradnicima. Jako sam volio ići na seminare jer sam tamo puno toga (na)učio o Isusu i Njegovim riječima i djelima, družio se s većim (vjernicima) od sebe te osjećao ljubav i radost, a popratna čudesa koja je katkad Bog darivao utvrđivala su mi vjeru.
Sjećam se kao danas kako je p. Zvjezdan imao jednu prekrasnu propovijed o susretu Isusa i Samarijanke na zdencu. Nakon toga je govorio o čovjeku kojeg su napali razbojnici i neki Samarijanac mu pomogao. Svaka riječ koju je izgovarao kao da je govorio baš meni, kao da nikog drugog nema u dvorani… I te su riječi duboko prodirale u moju dušu. Dobri Bog mi je stalno pomalo, u svojoj beskrajnoj ljubavi prema meni, otkrivao nove i nove grijehe i pozivao na (o)čišćenje, kako kroz seminare, tako i kroz susrete s drugim ljudima koje je dovodio u moj život – baš kao što mi je na početku obraćenja prorokovala ona gospođa Ana.
I tako sam za vrijeme pauze vani u predvorju ugledao jednog čovjeka koji je dijelio neke letke. Nikada nisam bio baš previše sklon takvim samotnjacima koji stalno nešto nude, pretežno tjerajući vodu na svoj mlin, odvlačeći ovce od stada. Htio sam ga zaobići, ali nisam mogao ne proći pored njega ako sam htio na WC. „Ma O. K.‟ – rekoh u sebi – „Nekako ću proći…‟ I taman kad sam prolazio pored njega, on se okrene i čudno me pozdravi:
„Hej, brate, ovo je za tebe!“
Prvo i osnovno, nitko me nikada u životu nije oslovio s „brate‟, jer sam jedinac, a ni s kim si nisam bio baš tako dobar od „navodnih“ prijatelja nekada za šankom da bi me tako zvao. Riječ „buraz‟, koja je postala nekima više kao poštapalica u svakodnevnom govoru, izgubila je svoju pravu vrijednost i značenje. Ali ova njegova riječ „brate“ imala je svoju određenu težinu i to se jako osjetilo. Kao da je to zaista i mislio. Stao sam i pogledao. U ruci je držao letak na kojem je nešto pisalo i pored slika bebe. Ali kakve bebe?! Nerođene bebe!
Čovječe, što je ovo sad, kakve su ovo ludorije, ovo je duhovni seminar, a tu ima stvarno svakakvih tipova. Ali, kako smo ušli u razgovor i on me pitao jesam li kada molio za nerođenu djecu, ostao sam vrlo zatečen tim pitanjem. Moram priznati kako mi se na trenutak srce malo steglo, a u ustima nastao neki gorak okus. Vidio je grč na mojem licu koji nisam mogao sakriti i predložio mi, gurnuvši mi letak u ruke, da počnem moliti. Nažalost, stvarno se ne sjećam točno što je sve pisalo na tome letku, ali se sjećam da sam ga stigavši u dvorani na svoje mjesto, pošto sam zaboravio otići na WC, počeo čitati… Riječi koje su tamo pisale poput:
ABORTUS JE UBOJSTVO
NEROĐENA BEBA I TVOJE SRCE TREBA
ZAVOLI GA I RODI
…duboko su ulazile u moju nutrinu i izmamljivale mi suze na oči. Nije mi bilo jasno što mi se događa. Tiho sam se pomolio dobrome Bogu koji otkriva skrivene stvari da mi kaže o čemu se radi i zašto se tako osjećam. Tad se sjetih svoga ubijenog djeteta, kojeg sam JA ubio, iako je Kristina bila na mesarskom stolu. Počeo sam plakati. Skrivao sam lice od drugih. I kad je seminar opet počeo i svi se dignuli i počeli pjevati, ja sam još uvijek sjedio i plakao. Bilo mi je tako teško pri srcu da nisam znao što učiniti. Izašao sam van i potražio onog čovjeka s letcima. Taman je bio na odlasku. Svoju misiju je ispunio podijelivši letke. Sad sam ja rekao:
„Hej, brate!“
Zaustavio sam ga i rekao mu kako sam ubio dijete. Tad smo se upoznali. Zvao se Željko i za nekog je svećenika dijelio te letke. Ime svećenika na letku je bilo o. Marko Kornelije Glogović. Rekao mi je kako taj svećenik skuplja svjedočanstva i kako piše knjigu te, ako to želim, da mu pošaljem svoje svjedočanstvo u Sveti Petar u Šumi. Kakvo svjedočanstvo? Da sam ubio dijete? Tko to želi čuti i kome to treba? Koja korist od toga? I još k tome neki stari svećenik Kornelije… Rekao sam mu da ću vidjeti, ali da mu svakako zahvaljujem na poticaju.
I mnogo dana kasnije Željkove mi riječi nisu izlazile iz srca. „Napiši svjedočanstvo, napiši svjedočanstvo…‟ Ali kako da pišem o nečemu što me još uvijek opterećivalo i nije mi dalo mira? Bog je s razlogom otvorio tu davno zagnojenu i zatvorenu ranu jer je želi očistiti, previti i iscijeliti, baš kao što je p. Zvjezdan na seminaru govorio za onog čovjeka kojeg su napali razbojnici, a rane mu je očistio i previo milosrdni Samarijanac, za kojega je rekao da je slika Isusa…
Gornji je tekst izvadak iz knjige „Ispovijest bijednog grješnika” Veseljka Kralja. Čitavu knjigu možete nabaviti javljanjem na mail crisinus@gmail.com.
Foto: Unsplash
