Danas roditelji na djecu gledaju kao na svoje emocionalno vlasništvo i sve mora biti podređeno njihovoj sreći i uspjehu koji će ostvariti u životu.
Na jednoj polici u mojoj kuhinji, pored nekoliko kuharica koje imam, stoji jedna stara, vrlo pohabana bilježnica. Korice joj je već odavno izjelo vrijeme od čestog otvaranja i listanja, a dosta stranica toliko je umrljano različitim mrljama da je rukopis na njima praktički nečitljiv. Ipak, ta je bilježnica ona koju i dandanas otvaram puno češće nego ijednu od onih tvrdo ukoričenih, lijepih kuharica pokraj kojih stoji. Bilježnica je moja, a prva stranica u njoj ispisana je nesigurnim rukopisom djeteta starog osam godina. Na tom prvom listu zapisala sam kako napraviti dinstani špinat.
Dovršiti posao
„Osam godina i recept za spremanje špinata?“, začudit će se možda netko. No ne samo da sam tada zapisala taj prvi recept – ja sam taj špinat tada sama i napravila. Moje pravilo za tu bilježnicu bilo je: U njega ću zapisati samo recept i način pripreme jela koje sam sama napravila i s kojim sam, takvim, bila zadovoljna. Tog pravila držim se i dandanas.
Slijedi ga recept za kuhanje riže, pire-krumpira, mesne juhe, umaka od rajčica… To su bila prva jela koja sam sama skuhala, i to još u nižim razredima osnovne škole. Morala sam: moja se majka s posla vraćala oko 14 sati, a moj je zadatak, kao najstarije od troje djece, bio dovršiti ručak koji je ona večer prije započela. Pored toga zadatak mi je bio prostrijeti rublje koje se opralo preko noći, oprati suđe, srediti stol, skoknuti u dućan po kruh i mlijeko… a ako je mama radila poslijepodne, ja sam bila ta koja bi ocu poslužila ručak kad bi se vratio s posla.
Subotom rano ujutro išla sam s njom na tržnicu, a kasnije smo svi mi, cijela obitelj, čistili kuću: usisavali, brisali prašinu, tresli tepihe, prali prozore… i sve drugo što je bilo potrebno. Ako bih vidjela da se nakupilo osušene robe na jednoj fotelji na koju smo je odlagali, raširila bih deku i plahtu po kuhinjskom stolu i ispeglala je. Prethodno bih je pak malo namočila za lakše peglanje, jer nekoć nisu postojale pegle na paru. I sve sam to radila kao samo po sebi razumljivo, kroz cijelu svoju osnovnu školu pa nadalje. A baka me naučila pokrpati ono što mi se rašilo ili potrgalo na odjeći.
Mladi ne sudjeluju u kućanskim poslovima
Što od svega toga rade današnja djeca i mladi? Većina samo ponešto, a i to vrlo rijetko. Pričao mi je nedavno jedan čovjek koji iznajmljuje stan studentima kako ga u stanu, kad navrati povremeno, redovito dočekaju pun sudoper, stol i radne površine neopranog i već usmrđenog suđa, često i ostavljena hrana, a nakon svega i ormari puni praznih boca alkoholnih pića. Roditelji su, kaže, ti koji dolaze razgledati stan i dogovoriti uvjete unajmljivanja, a njihov budući student za to vrijeme nezainteresirano tipka po mobitelu. Kasnije ti isti roditelji iz gradova u kojima žive dolaze povremeno oprati gomile suđa i srediti stan toj svojoj djeci jer ona to, eto, „ne stižu“. Ne znam kakvi su to studiji danas, jer ja sam sve to (i više!) stizala nekad unatoč vrlo zahtjevnom studiju. Činjenica je, međutim, da općenito mladi u svijetu, pa i kod nas, sve manje (bolje rečeno: nimalo) sudjeluju u kućanskim poslovima. Kako je došlo do te promjene?
Odgoj za sebičnost
Riječ je o odgoju tj. promjeni percepcije djeteta u obitelji. Djeca su nekoć bila dio obitelji, ona koja sudjeluju u svemu što se radi i događa u njoj: nisu bila samo konzumenti, nego i pomoć svojim roditeljima u svakodnevnoj borbi za napredak i dobro cijele obitelji. Danas, međutim, roditelji na djecu gledaju kao na svoje emocionalno vlasništvo i sve mora biti podređeno njihovoj sreći i uspjehu koji će ostvariti u životu – a to znači da im roditelji omogućuju maksimum vremena za razne aktivnosti, učenje, druženje, zabavu itd. Pranje suđa je puno manje zabavno od „socijaliziranja“ kroz tipkanje na mobitelu s prijateljima ili odlaska na još jednu „aktivnost“. Djeca „nemaju vremena“ za to, a i „nije to njihov posao“, pa onda te poslove na sebe u potpunosti preuzimaju roditelji. Djeci time oslobađaju vrijeme za „bavljenje nečim korisnijim za njih“.
Istina je, no čine im uistinu time višestruku štetu. Uče ih prije svega sebičnosti i tome da se sve mora okretati oko njih i biti podređeno njima, a da su im roditelji u tome sluge i podređeni, a ne roditelji i autoritet. Uskraćuju im k tome osjećaj obiteljskog zajedništva, gdje svi zajedno rade na dobro obitelji, a upravo taj osjećaj pridonosi razvoju odgovornosti i empatije kod mladih ljudi. Ono što današnji roditelji ne znaju ili zaboravljaju jest da nije cilj dobrog roditeljstva podignuti dobro educiranog sebičnjaka koji očekuje da će sve biti podređeno njemu i njegovim potrebama, nego je cilj dobrog roditeljstva odgojiti dobrog čovjeka. Takav odgoj je odgoj za obitelj i brak, za odgovorno i ljudsko ponašanje jednoga dana i u radnoj sredini i na radnom mjestu: takav je odgoj, zapravo, onaj jedini pravi odgoj za pravi uspjeh i sreću u životu. Ovaj drugi, koji danas preteže, odgoj koji odgaja sebičnjake i lijenčine koji puštaju da roditelji čiste za njima, nije dobar prvenstveno za tu djecu i mlade same (a onda i za same njihove roditelje te društvo u cjelini) i k tome je vrlo loša priprema za njihov eventualni brak i obitelj koju će možda jednoga dana sami zasnovati. Roditelji koji tako postupaju čine svojoj djeci medvjeđu uslugu – i trebali bi toga biti svjesni.
Izvor: nedjelja.ba
Foto: Unsplash
