Zar ima veće karikature slobode i rodoljublja negoli je, recimo, djevojka, koja se ističe u javnosti rodoljubnim radom, a već prije nego je stupila u brak nosi na duši teret zločina ubojstva djeteta, a možda i više njih, a koje bi djece domovina, da su rođena u zakonitom braku i čestita odgojena, trebala više nego korice kruha?
Zar ima veće karikature slobode i rodoljublja od liječnika, kojemu su usta možda puna hvale domovini i njezinoj slobodi, a ordinacija mu je grobnica narodne budućnosti, u kojoj osobna pohlepa za imetkom prelazi preko svih zakona i Božjih i državnih, koji danas u istinskom interesu narodnog opstanka s punim pravom ubojstva djece kažnjavaju smrću?
Recite mi, što bismo sudili o svećeniku, koji bi se s punim ustima raznosio o slobodi, a dodijala mu možda stroga disciplina Crkve i srami se svoga zvanja i svećeničkog odijela i upušta se u vrtlog dnevnih rasprava, koje na njega ne spadaju, a u isto vrijeme zanemaruje odgoj mladeži, pomaganje sirotinje, bolesnika itd.? Zar ne bi bio karikatura slobode i rodoljublja onaj, kojemu su usta puna hvale domovini i njezinoj slobodi, a krade, pljačka i ubija do čega dođe, protiv svih Božjih i ljudskih zakona?
Ili zar nije karikatura slobode i rodoljublja onaj, koji ga najviše dokazuje kletvama i klatarenjem po kavanama i birtijama, ako ne možda i javnim kućama, dok će domovina od svega toga imati samo neugodnost da snosi možda kasnije za njega i slične mu teret besplatnog uzdržavanja u ludnicama i bolnicama?
Sloboda, dakle, bez poštivanja Božjega zakona i njegova vršenja u potpunosti, bila bi pusta fikcija. Pa ako površni duhovi ne mogu da shvate zašto Crkva tu istinu toliko naglašuje, lako ćete je shvatiti vi, koji živite u intimnom saobraćaju s Kristom u Presvetom Sakramentu. Možda bih tima površnim duhovima mogao najbolje odgovoriti na pitanje o unutarnjoj vrijednosti kršćanstva za narodni život i slobodu riječima nekog obraćenog ljudožderskog poglavice. Kad su ga misionari priveli k svjetlu Evanđelja, i kad su ga naučili čitati, on, koji se prije zabavljao pečenjem na ražnju svojih žrtava, počeo je marljivo čitati katekizam. I dok je tako jednog dana sjedio zaduben u katekizam, neki tobože prosvijetljen europski trgovac, prolazeći mimo, upita ga, što čita? Poglavica mu bez i jedne riječi pruži katekizam. »No, odgovori trgovac, pa koga bijesa imaš od te knjižice?
Zar ne bi mogao čitati kakvu drugu knjigu?« »Tako?« – odvrati uvrijeđeni poglavica. »Da znaš«, nastavi isti, »da znaš, da čitam jednu vrlo pametnu stvar, mogu ti reći, da bih i tebe okretao na ražnju da sam te dobio u ruke prije negoli sam postao kršćanin i čuo što uči katekizam.« I pravo je odgovorio. Jer sloboda kojom ne ravna duh i zakon Kristovog evanđelja, brzo će se izroditi. Nikada se valjda nije izvikivalo ime slobode više negoli za vrijeme francuske revolucije. A ipak je Talleyrand morao izreći onu tešku riječ: »O slobodo, koliko je zločina počinjeno u tvoje ime!«
Dragi akademičari i akademičarke! Kad je Stvoritelj svijeta stvarao čovjeka kao slobodno biće, imao je za to sigurno mudre namjere. Dao mu je ovo veliko moralno dobro zato, da se čovjek usavršava i napreduje, ali ne u zlu nego u dobru i istini. I svaki onaj, koji bi slobodu izrabljivao tako da pusti uzde razuzdanosti i opakosti, griješi protiv naravnog zakona i kopa svojoj slobodi grob. Vjerujem da vam je svima na srcu istinska sloboda, i osobna i narodna. Velim istinska, jer ona, koja prelazi preko svih zakona i Božjih i ljudskih, ne zaslužuje ime slobode već ropstva, prema riječima Kristovim: »Svaki koji čini grijeh, rob je grijehu!« (Iv 8,34). A istinskoj slobodi i pojedinca i naroda je temelj Isus Krist. Sloboda je naime, kako rekoh, dana od Boga da se pojedinac i čitav narod usavršuje u dobru i napreduje.
A da se čovjek, a i narod, uzmogne usavršavati u dobru i napredovati, potrebno je dvoje: prava spoznaja i dobra volja. A jedno i drugo dolazi od Krista. Po Njemu, Sinu Božjemu, dolazi pravo svjetlo potrebno za pravu spoznaju, kao što govori Krist: »Ja sam svjetlo svijeta! Tko ide za mnom taj ne hoda u tmini!« Bez Njega su pogani tužno i bespomoćno morali vapiti – ignoramus et ignorabimus – i istodobno se valjali u najsramotnijim grijesima, bijedni robovi još bjednijih strasti. Bez Krista bi ista sudbina zadesila i nas pojedince i naš narod. Po Kristu dolazi i dobra volja i snaga, da ono, što smo spoznali kao dobro, provedemo u život. To je najvažnije. Jer nema sumnje, da današnji svijet mnogo toga znade. Ali koja mu korist od toga znanja kad mora da kaže kao i stari pogani: »Video meliora proboque deteriora sequor!« Da može slijediti i izvršiti ono što je spoznao kao dobro, potrebna mu je snaga s visine, koju nam je priskrbio Isus Krist.
Znam vrlo dobro, katoličke akademičarke i akademičari, da danas u najvećem dijelu čovječanstva vlada druga parola, a koja bi lako mogla dospjeti i do vaših ušiju. Narodna stvar, kažu, gubi kad se Krist i kršćanstvo upleće u javni život. No kad se sličan razgovor vodio jednom u nekoj tvornici, ustao je neki radnik i progovorio pred svima: »Jest, mi samo gubimo, kad se Krist i kršćanstvo plete u naš javni i privatni život. I ja sam već vrlo mnogo izgubio radi toga. Izgubio sam toljagu, s kojom sam do sada mlatio ženu. Izgubio sam flašu iz ruke, koja me nije ostavljala ni danju ni noću i koja mi je stvarala pakao u kući. Izgubio sam zao glas, na koji sam došao kao pijanica i razbijač. Izgubio sam sva zla svojstva radi kojih me poznalo malo i veliko. Ali sam zato dobio više nego sam mogao sanjati. Dobio sam mirnu savjest, dobio sam opet raj u kući, dobio sam opet svoju dobru ženu i dobru djecu, dobio sam slobodu o kakvoj prije nisam mogao ni sanjati, slobodu djece Božje, koje ne bih dao ni za što na svijetu!«
Jest! Ako, dragi akademičari i akademičarke, hoćete da izgradite solidne temelje svojoj ličnoj sreći, ako hoćete da izgradite solidne temelje hrvatskoj narodnoj i državnoj slobodi, sreći i napretku, onda to možete izgraditi samo na jednom temelju. »Jer drugoga temelja nitko ne može postaviti osim onoga koji je postavljen, a to je Isus Krist!« (1 Kor 3,11).
Izvor: stepinac.zg-nadbiskupija.hr
