Odlike, vrline i karakteristike muškarca neko su vrijeme pod velikim upitnikom. Razumljivo je da svakoga ne zanima sve i ne očekuje se da su svi sposobni i raspoloženi raditi sve „muške“ stvari. No moram napomenuti da se sve više muškaraca bavi, po uvriježenome mišljenju, „ženskim“ stvarima. Glupo bi bilo pripisati obilježje tračanja i obilježiti samo jedan spol (ili rod – kako hoćete), ali imenice koje se pripisuju tome običaju (baba, tetka…) govore da to „zanimanje“ nije mladoga karaktera i da se svojstveno pripisuje ženama koje imaju vremena i volje primjećivati detalje tuđih života te ih međusobno komentirati. Muškarci, navodno, nemaju to obilježje jer više fizički rade, nisu sposobni za multitasking, a i da jesu, ne zanima ih takva vrsta razgovora.

Naravno, prestiglo nas je vrijeme u kojem je spomenuta tema postala više pravilo nego iznimka, ali na pomalo izopačen način. Kult feminizma je uvjerio žene da mogu i moraju raditi sve što rade muškarci. Tako su postale dominantnije i muškarci su se toga malo prepali, tj. nisu se snašli ili odvažili istaknuti svoju muževnost i napomenuti sebi i svima da to tako ne može. Uloge nam postaju individualne, sve smo manje potrebni jedni drugima, a drugi nam postaju predmet zabave puno izraženije nego ikad prije. Učestalija mogućnost susreta s mlakim muškarcima uči djecu da je to novo normalno i da je u redu i sve je manje muškaraca koji će se sjetiti da sami mogu promijeniti žarulju ili staviti novi sifon. Pretjerana okupiranost roditelja poslom i ograničeno mišljenje da ih s godinu dana moraju poslati u vrtiće, jer je bolje da se odmah socijaliziraju, još više daje priliku da djeca vide, pokupe i usvoje ono što ne treba. Isti taj kult je indirektno utjecao na ponašanje muškarca. Nesnalažljivost nas je dovela pred zid i očekuje od nas da donesemo presudnu odluku kako se želimo ponašati, pa umjesto da budemo najbolji u onome što jesmo, gubimo se u onome što nismo i hodamo s nogom ispred noge kao na modnoj pisti te pričamo blagim i umiljatim glasom s podignutim malim prstom dok pijemo kavu.

Ovaj članak kao da počinje ogorčeno i potpuno osuđujuće prema svemu i svima jer ništa ne valja, no ipak mogu dokazati suprotno. Uočavam poveznicu lošeg pristupa odgoju koji za posljedicu ima neprirodno ponašanje muškarca i nesnalažljivosti svih nas u stvarnosti koje smo dio i tješim se da postoje ljudi koji će barem primijetiti na koji način želim da se to poštuje.

Ulica više nije ulica. Prije 20 godina ulica je bila mjesto slobode, snalažljivosti, preživljavanja. Lopta se gonjala svaku slobodnu minutu. Tko je imao priliku išao je, recimo, u šumu praviti šatore i vrijeme provedeno vani je bilo aktivno ispunjeno. Danas svaki prvašić ima mobitel i kontroliran je od strane roditelja iz nekog straha da mu se ne bi nešto dogodilo, a posljedice pretjeranog opreza su neželjena krajnost i zastranjeno ponašanje.

U zadnje vrijeme primjećujem sve više muškaraca koji, bez obzira na dob, imaju sklonost i potrebu tračati. Prizor je to koji objektivno izgleda jako čudno i nepodnošljivo – kao da postoji osjećaj da se to ne smije i oči izgledaju tako prestrašeno, ali histerični smijeh i neko nedefinirano zadovoljstvo u samome činu kažu da je to okej. Kao i kad pokušavaš ušutkati savjest u grešnoj prigodi i uvjeravaš se da je pretjerana prisnost nešto skroz normalno i onda postane novo normalno i odnos se samo ruši i postaje jedino kreativno rješenje kada se želi na neki način ispuniti vrijeme.

Zakon kaže da je najveća zapovijed ljubiti Gospodina. Druga, slična njoj je – ljubiti bližnjega kao samoga sebe (Mt 22, 36–39). Nešto prije Matej kaže da se i neprijatelja ljubi jednako kao bližnjega (Mt 5, 44–47). Ako je društvo koje očito utječe na nas i našu djecu trivijalan neprijatelj, kako ga onda poštovati i kako vrednovati išta od toga ako znamo da ne valja? Trebamo li u svemu tome probirati one dobre stvari, isticati ih i hvaliti kao da one loše ne postoje, iako su ove prve u manjini? Gledajući na kolektiv, zatrovani smo. Gledajući na pojedince, zatrovane su naše navike i ponašanje.

Poštovati – riječ je koja često zna biti loše definirana i krivo primijenjena. Znači li ona pustiti da se sve događa kako se događa ili znači i opomenuti kada nešto nije dobro? Nije lako ni opomenuti danas jer se ni kritika ne zna prihvatiti. Svi su sebi nekako dovoljni i misle da samostalno mogu sve što je potrebno. Zašto onda postoje i ostali i koja je svrha života ako je cilj biti sam?

Najprirodnije čovjekove čežnje Isus opisuje u Blaženstvima. Dakle, oni osjećaji i potrebe za kojima čeznemo (bit ćemo siti, napojeni, zadovoljeni pravdom…) ispunjavaju se posljedično (čežnje moraju biti iskrene i moraju biti i tuđe – darovane drugima).

Bilo bi vrlo jednostavno iz ove teme izvući simpatične zaključke kako je poštovanje divno i krasno i kako ga svi trebamo primjenjivati da postoji generalizirana većina koja se ponaša uobičajeno. Pošto smo u situaciji u kojoj jesmo, gdje se treba paziti hoće li se netko uvrijediti, gdje se pojedinci ističu kao superjunaci, a zapravo su jako labilni, gdje ego i temperament više nisu osobina svojstvena muškarcu nego (više) i ženi, gdje djeca nemaju osnovni stupanj odgoja u kojem se poštuje odrasle. I tu kreće cijela priča.

Sjećam se kada sam bio 8. razred u osnovnoj školi. Pored škole je stao autobus i ostali osnovnoškolci su izašli, a u autobusu bi ostali srednjoškolci koji bi izašli malo dalje kod svoje škole. Sjećam se osjećaja promatranja njih kao odraslih ljudi. Sjećam se i dolaska u srednju školu i promatranja maturanata, odraslih muškaraca s bradama, djevojaka razvijenih i lijepih, koje kao da mogu biti majke naspram mene derišta koje je jedva progledalo na svijet. Sjećam se svakog okupljanja u selu, na rijeci, na igralištu, gdje bi stariji bili toliko dominantni i hrabri i ne bismo im smjeli ništa reći – inače bi nas pretukli. Ne sjećam se da me itko učio da treba tako gledati starije (a pogotovo profesore i majke i očeve prijatelja). Jednostavno je bilo tako. Sjećam se da je bilo iznimki – nekoliko huligana koji bi svoju pažnju tražili na drukčije načine i razumijem da je toga moralo biti. Pitam se – zašto se pored toliko opreza, naglašavanja tolerancije i prihvaćanja situacija okrenula. Danas je iznimka biti dobar.

Zaključak tako nije više jednostavan i simpatičan nego je ozbiljan i konkretan. Moramo priznati da nismo slobodni koliko bismo trebali biti i koliko imamo priliku. Pored križeva života zarobljavamo sebe križevima samosažaljenja i nedostatka hrabrosti suočiti se s osnovnim problemima. Odgovor se krije u pitanju: Koliko ljubim?

Ako ne slušam Isusa i ne ljubim Ga, onda ne ljubim ni sebe na čiju sam sliku stvoren. Ako ne ljubim sebe onda ne mogu ljubiti ni bližnjega ni neprijatelja. Ne ljubeći nikoga ostajem zarobljen u traženju zadovoljstava koja će mi donijeti trenutke privremene i površne radosti, bez smisla i svrhe. Postajem slijep za drugoga, osim kada se želim nahraniti njegovom nevoljom, puštam dijete da radi što želi misleći da mu nadoknađujem sve što je meni falilo, a zapravo ga zakidam za jedino što mu je potrebno. Kritiziram supružnika i tražim prvo mjesto misleći da je život natjecanje, a ne suputništvo, ostavljam roditelje u staračkom domu i bunim se kada mi jave da bih trebao donijeti lijekove, a to mi nikako nije usput, jer sam baš to popodne odlučio provesti na Youtubeu.

Pala muževnost nikako nije temelj na koji se ovi problemi mogu osloniti. Mlak muškarac se ne može sjetiti koje bi rješenje moglo biti slamka spasa i izvući nas iz kolotečine ismijavanja, ruganja i maltretiranja. U neobraćanju Kristu muškarac ne zna što znači biti glava, ne zna koje su osobine vođe i zaštitnika, ne zna koje su sposobnosti i mogućnosti snažnih i kreativnih ruku, koje su namjere zdravog i konkretnog uma, koji su blagoslovi i milosti u zdravom odnosu i davanju sebe za druge.

Poštovati i vrednovati druge znači prihvaćati sliku Božju u liku svih koji nam dođu pred oči. Možda vam moje riječi ovaj put zvuče apokaliptično, no ističem ih upravo da tako ne bi bilo. Prihvaćati sliku Božju u svima znači prepoznati kada je ta slika u opasnosti, znači reagirati i čuvati. Slika Božja nije samo materijalno tijelo nego je zajedno s njim i besmrtna duša. Znači i opomenuti i obrazložiti zašto nešto nije u redu. Nikako ne znači izdizati se iznad nekoga i osjećati se superiornijim zbog spoznaja koje drugi nemaju. Znači spuštati se koliko god treba nisko, pa i u klečeći položaj, da bi se pokazala namjera svih kritika i opomena. Mislim da se odgovor krije u ponašanju naših očeva i djedova. Oni zaista nisu puno pričali, no puno su radili i svojim su primjerom zadovoljili psihološku potrebu djeteta da se ugleda na oca. Ako bi se pritom otac i molio, onda bi zadovoljio i duhovnu potrebu djeteta da se ugleda na Oca na nebesima.

Iz nekog razloga smo izašli iz domene prirodnog ponašanja. Često volim naglasiti kako je muškarcu potreban fizički rad da bi ostao zdrav, i tjelesno i mentalno. Možda je nedostatak istoga i trčanje za uredima dovelo do nesporazuma pa u sinapsama jednostavno više nema signala za takvo nešto. Posljedično – muškarac koji ne radi fizičke poslove još će manje imati dijete koje ih radi. Na fizičke će poslove dijete gledati iz poniženja i umanjit će se prilika da dijete postane samostalan momak koji će se znati brinuti za sebe. Tako će nastati osobine nasilja, pedofilije i poremećenog identiteta koji se tiču onog novog normalnog spomenutog ranije i cijela priča ide daleko od poštovanja kada se netko tko imalo želi biti normalan jednostavno boji.

Stoga prepuštam svima ponaosob da razmisle o spomenutim problemima. Ako je nešto prisutno, je li nužno ispravno? Ako se previše dopušta, može li se biti bezbrižan? Jesmo li sigurni samo ako se družimo s određenim krugom istomišljenika čija nam blizina jamči da će teme razgovora biti obiteljske i kršćanske? Uistinu, bilo bi to vrlo lako, ali bi i dalje bilo sebično.

Kvalitetan muškarac je svjestan da je društvo zatrovano. Bilo je zatrovano kroz mnoge generacije na različite načine. Danas otrov djeluje na moral, više nego ikad na tijelo i prokreaciju, na duševno zdravlje. Ipak, zbog odgovornosti prema društvu i po uzoru na brojne svece koji su istupili i borili se protiv takvih stvari – ne da bi obezvrijedili i ponizili nekoga, nego da bi svojom poniznošću takve približili spasenju – i mi smo dužni poštovati i vrednovati od Boga stvorena tijela i duše, snažeći sebe da odvojimo grijeh i izopačenost od njih i tražeći zaštitu i blagoslov od Boga. Tako sam siguran da ćemo u pravom kontekstu svojoj obitelji biti glava, svojoj ženi vođa i zaštitnik, svome djetetu uzor i podrška, cijelom svijetu primjer i poticaj.

Protivnik je definiran. Ostaje samo odvažiti se i odlučiti je li nam bližnji toliko blizu da bismo zbog njega uradili taj korak, uhvatili ga za ruku i pokazali mu da je vrijedan, jer baš zbog toga što nema nikoga da mu to kaže, pojedinac zastranjuje, sam sa sobom ne može, a misli da bez drugoga može, gubi se u dubini svog jada i sve što mu ostaje su histeričan smijeh i oči pune patnje.

Ne brinite. Krist je obećao da će po svome odlasku poslati Branitelja – Duha Svetoga: „A kad on dođe, pokazat će svijetu što je grijeh, što li pravednost, a što osuda: grijeh je što ne vjeruju u mene; pravednost – što odlazim k Ocu i više me ne vidite; a osuda – što je knez ovoga svijeta osuđen“ (Iv 16, 8–11). Baš iz razloga što nas Isus prvi poštuje i vrednuje, On otkriva kako će svijet izgledati i obećava utjehu. Tako nas hrabri i objašnjava kako ćemo se ponašati. Cijelo 16. poglavlje Ivanova evanđelja prosvjetljuje, objašnjava i hrabri: „To vam rekoh da u meni mir imate. U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!“ (Iv 16, 33).

DAMIR ŠILJEG
Damir Šiljeg je momak, prijatelj, sin, brat, građevinar, katolik i 'ercegovac iz Ljubuškog. Pošto je za njega dublji osobni odnos s Bogom započeo preko don Damira Stojića, goruće teme za koje se uvijek bori i svjedoči upravo su predbračna čistoća i teologija tijela. Ne voli mlaku pivu i mlake muškarce. Zna se diviti svetosti ljudske spolnosti, ženi, svakom živom stvorenju, a iznad svega Stvoritelju. Obožava djecu, veliki je ljubitelj prirode, biciklist, gitarist i aktivni član velikog župnog zbora sv. Ante na Humcu. Zna puno, ali ne propušta priliku da bude poučen. Želi učiti biti sluga svima, poput svog uzora sv. Franje Asiškog, koga je upoznao djelujući kroz framu, ali isto tako stoji čvrsto na zemlji i spreman je u Ljubavi Kristovoj druge opomenuti.