Da bilo kojeg čovjeka upitate čega se najviše boji, vjerujem da bi u tri najčešća odgovora mogao smjestiti vlastitu smrt, gubitak drage osobe i možda neuspjeh. Prva dva podrazumijevaju umiranje.
Nije nam jednostavno promatrati nekoga u boli i patnji niti za sebe želimo nešto od toga, a još nam je manje lako priznati da nemamo kontrolu nad naizgled bezizlaznim situacijama poput teškog oblika tumora, paralize, nemogućnosti imanja djeteta. Fizičko odumiranje tijela i stanje u kojem osjećamo odumiranje duha radi nekih nedostataka, praznina u životu, neostvarenih želja mogu se doživjeti jednako teško.
„Od nečeg se mora umrijeti“ je izjava koju često koristimo da bismo opravdali poroke u kojima uživamo. Već neko vrijeme razmišljam o toj izjavi i pitam se koliko imamo pravo reći takvo što? Koliko smo zapravo vlasnici svojih tijela, trenutaka ili cijelog svog života? Zar nije malo čudno i licemjerno u jednom trenutku biti ljut na Boga zbog križeva koje nismo sami odabrali, a u drugom trenutku birati tihe oblike patnje i pritom ih opravdavati? Može se to svrstati u tematiku pro-choice ideologije u kojoj je sve dopušteno i svatko može raditi što želi, a pritom se podrazumijeva da će se gledati maksimalno izbjeći odgovornost za posljedice koje nastanu prilikom pretjeranog uživanja takozvane slobode.
„Bože, zašto meni…?“ se isto tako vrlo često izrekne u (ne)prilikama koje su nastale ne našom krivicom, a u tim se situacijama hvatamo za slamku spasa želeći da je sve u redu i da smo potpuno zdravi. Ako idemo od one „Vaše tijelo hram je Duha Svetoga“ preko „Zdrav čovjek ima 100 želja, a bolestan samo jednu“ pa do „Ne bojte se…“, bilo bi zdravo i zrelo tijelu i životu pristupiti na jedan potpuniji način. Mislim da je dosta teška i odgovorna odluka odabrati tihu patnju svome tijelu i pritom svjesno, a opušteno priznavati da je to loše te svejedno nastaviti činiti te neke stvari, kao da smo apsolutni gospodari svojih tijela i sami odlučujemo gdje ćemo ići kasnije.
A može se dogoditi da nas „nešto“ preduhitri, da nam kaže da je upravo sad trenutak našeg odlaska, pa naš izbor načina umiranja nije uspio. A može se dogoditi i suprotno, da „nešto“ odluči preobraziti naše tijelo i ne dopustiti da ijedan porok djeluje na fizičko zdravlje, pa ako i imamo iskrenu namjeru umrijeti, opet nećemo onako kako mi želimo.
Mislim da duboko u sebi nitko zapravo ne želi umrijeti, samo sam uhvatio priliku preispitati ili potaknuti na preispitivanje one stvari koje izgovaramo. Nismo baš mi ti koji biramo mjesto i vrijeme. Sve što se dogodi, dogodi se jer Bog to dopušta. Pa čak i najgori oblik napasti koja vjeruje u veliku važnost malih pobjeda – Bog i nju dopušta da bi se proslavio. Ono što nije ovozemaljsko, neshvatljivo je, nedokučivo, a ono što jest isto tako pokušava dati na važnosti porocima, užicima i trenutno zadovoljenim strastima.
Ne znam jeste li ikad primijetili pušače koji su nemirni u klupama za vrijeme mise, koji jedva čekaju da misa završi da bi mogli ispred crkve zapaliti cigaretu? Nije li apsurdno u jednom svetom trenutku mira koji je univerzalan dopustiti tako naoči snažan nemir koji je trenutan i pritom reći da se od nečeg mora umrijeti dok ispred tebe stoji Onaj za i od kojeg se može i treba živjeti?
Radije kaži: „Slab sam i grešan, moje srce nije spremno primiti Krista, pronaći mir. Ne želim smrt. Svoj nemir pokušavam maknuti na razne načine, ali mi ne ide…“ umjesto da budeš ravnodušan prema životu i ponašaš se kao da ti je svejedno. A ako već od nečeg moraš umrijeti, neka to bude od previše ljubavi, od radosti, od ushita i želje za svime što se može ostvariti kad si zdrav i miran, a neće kada nisi, od čistoće srca i spremnosti susreta s Bogom, ili na kraju krajeva – od starosti.
Foto: Pixabay
