Da bilo kojeg čovjeka upitate čega se najviše boji, vjerujem da bi u tri najčešća odgovora mogao smjestiti vlastitu smrt, gubitak drage osobe i možda neuspjeh. Prva dva podrazumijevaju umiranje.

Nije nam jednostavno promatrati nekoga u boli i patnji niti za sebe želimo nešto od toga, a još nam je manje lako priznati da nemamo kontrolu nad naizgled bezizlaznim situacijama poput teškog oblika tumora, paralize, nemogućnosti imanja djeteta. Fizičko odumiranje tijela i stanje u kojem osjećamo odumiranje duha radi nekih nedostataka, praznina u životu, neostvarenih želja mogu se doživjeti jednako teško.

„Od nečeg se mora umrijeti“ je izjava koju često koristimo da bismo opravdali poroke u kojima uživamo. Već neko vrijeme razmišljam o toj izjavi i pitam se koliko imamo pravo reći takvo što? Koliko smo zapravo vlasnici svojih tijela, trenutaka ili cijelog svog života? Zar nije malo čudno i licemjerno u jednom trenutku biti ljut na Boga zbog križeva koje nismo sami odabrali, a u drugom trenutku birati tihe oblike patnje i pritom ih opravdavati? Može se to svrstati u tematiku pro-choice ideologije u kojoj je sve dopušteno i svatko može raditi što želi, a pritom se podrazumijeva da će se gledati maksimalno izbjeći odgovornost za posljedice koje nastanu prilikom pretjeranog uživanja takozvane slobode.

„Bože, zašto meni…?“ se isto tako vrlo često izrekne u (ne)prilikama koje su nastale ne našom krivicom, a u tim se situacijama hvatamo za slamku spasa želeći da je sve u redu i da smo potpuno zdravi. Ako idemo od one „Vaše tijelo hram je Duha Svetoga“ preko „Zdrav čovjek ima 100 želja, a bolestan samo jednu“ pa do „Ne bojte se…“, bilo bi zdravo i zrelo tijelu i životu pristupiti na jedan potpuniji način. Mislim da je dosta teška i odgovorna odluka odabrati tihu patnju svome tijelu i pritom svjesno, a opušteno priznavati da je to loše te svejedno nastaviti činiti te neke stvari, kao da smo apsolutni gospodari svojih tijela i sami odlučujemo gdje ćemo ići kasnije.

A može se dogoditi da nas „nešto“ preduhitri, da nam kaže da je upravo sad trenutak našeg odlaska, pa naš izbor načina umiranja nije uspio. A može se dogoditi i suprotno, da „nešto“ odluči preobraziti naše tijelo i ne dopustiti da ijedan porok djeluje na fizičko zdravlje, pa ako i imamo iskrenu namjeru umrijeti, opet nećemo onako kako mi želimo.

Mislim da duboko u sebi nitko zapravo ne želi umrijeti, samo sam uhvatio priliku preispitati ili potaknuti na preispitivanje one stvari koje izgovaramo. Nismo baš mi ti koji biramo mjesto i vrijeme. Sve što se dogodi, dogodi se jer Bog to dopušta. Pa čak i najgori oblik napasti koja vjeruje u veliku važnost malih pobjeda – Bog i nju dopušta da bi se proslavio. Ono što nije ovozemaljsko, neshvatljivo je, nedokučivo, a ono što jest isto tako pokušava dati na važnosti porocima, užicima i trenutno zadovoljenim strastima.

Ne znam jeste li ikad primijetili pušače koji su nemirni u klupama za vrijeme mise, koji jedva čekaju da misa završi da bi mogli ispred crkve zapaliti cigaretu? Nije li apsurdno u jednom svetom trenutku mira koji je univerzalan dopustiti tako naoči snažan nemir koji je trenutan i pritom reći da se od nečeg mora umrijeti dok ispred tebe stoji Onaj za i od kojeg se može i treba živjeti?

Radije kaži: „Slab sam i grešan, moje srce nije spremno primiti Krista, pronaći mir. Ne želim smrt. Svoj nemir pokušavam maknuti na razne načine, ali mi ne ide…“ umjesto da budeš ravnodušan prema životu i ponašaš se kao da ti je svejedno. A ako već od nečeg moraš umrijeti, neka to bude od previše ljubavi, od radosti, od ushita i želje za svime što se može ostvariti kad si zdrav i miran, a neće kada nisi, od čistoće srca i spremnosti susreta s Bogom, ili na kraju krajeva – od starosti.

Foto: Pixabay

DAMIR ŠILJEG
Damir Šiljeg je momak, prijatelj, sin, brat, građevinar, katolik i 'ercegovac iz Ljubuškog. Pošto je za njega dublji osobni odnos s Bogom započeo preko don Damira Stojića, goruće teme za koje se uvijek bori i svjedoči upravo su predbračna čistoća i teologija tijela. Ne voli mlaku pivu i mlake muškarce. Zna se diviti svetosti ljudske spolnosti, ženi, svakom živom stvorenju, a iznad svega Stvoritelju. Obožava djecu, veliki je ljubitelj prirode, biciklist, gitarist i aktivni član velikog župnog zbora sv. Ante na Humcu. Zna puno, ali ne propušta priliku da bude poučen. Želi učiti biti sluga svima, poput svog uzora sv. Franje Asiškog, koga je upoznao djelujući kroz framu, ali isto tako stoji čvrsto na zemlji i spreman je u Ljubavi Kristovoj druge opomenuti.