Razgovarali smo s Filipom Foretićem, 34-godišnjim inženjerom građevine, suprugom i ocem petero djece. Pročitajte kakvo je bilo njegovo iskustvo obraćenja, hodanja u predbračnoj čistoći, iskustvo bračnog života, što on misli o autentičnoj muževnosti, otvorenosti životu i odgajanju djece.
Tko je Filip Foretić?
Prvo, a teško pitanje, jer čovjek upoznaje sebe kroz cijeli život. Imam 34 godine, sa suprugom Ivanom imam petero djece od kojih su tri dečka (Benjamin, Andrija i Šimun Petar) i dvije curice (Dora Marija i Sara Pija). Radujem se životu i svemu što život nosi. Bog je u mene od malih nogu usadio želju da budem otac i muž, da se ne bojim odrastanja. Dapače, uvijek sam želio biti stariji i ići naprijed kako bih mogao doživjeti nove situacije u životu. Diplomirani sam inženjer građevine, statičar, voditelj tehničkog odjela i veoma volim raditi svoj posao.
Kako je izgledalo tvoje odrastanje?
Odrastao sam u katoličkoj obitelji u Dugom Selu pokraj Zagreba, kao jedno od petero djece. Mama Snježana i tata Damir su nas sve odgajali u vjeri i prenosili nam iskustvo Božje blizine koju su duboko osjećali. Naravno da u pubertetu svatko od nas, pa tako i ja, krene nekim malo drugim smjerom, ali tu je bila stalna molitva roditelja i svjetlo u kući koje nije dopustilo da dugo tapkam u mraku. Tako sam i ja relativno rano krenuo tražiti odgovore na pitanja koja nas kao ljude obilježavaju i neprestano love. Tako sam osjetio neizmjernu Božju ljubav već u 1. razredu svoje X. gimnazije i krenuo tim uskim putevima gledajući prema Isusu.
Kako je izgledalo tvoje upoznavanje s Ivanom? Kako si znao da je ona ta?
Naime, nakon mojeg obraćenja u srednjoj školi, kako sam rekao, relativno sam rano odlučio da neću hodati s bilo kojom curom, nego da ću prohodati s djevojkom za koju ću biti veoma siguran da je ona prava i jedina. Za djevojku sam molio, ali je u meni rastao i poziv da postanem svećenik, kao što je to kod svakog mladog obraćenog mladića. Nakon jedne molitve predanja, Bog mi je kao nikada do tada odgovorio. Odgovorio je veoma direktno da ću postati tata.
To mi je bilo veoma znakovito i moje su se kušnje oko poziva u jednom trenutku ugasile. Bio sam sretan što će Bog dalje voditi moje upoznavanje s nekom djevojkom. To odricanje od želje da nađem djevojku je nešto najvažnije od svega u molitvi za tako lijepe i plemenite stvari, jer Bog ne može uslišiti molitvu srca ako je srce navezano. Navezanost na nešto, pa makar bilo i dobro, je grijeh, a grijeha se prvo moramo odreći.
Nakon tih spoznaja, nakon samo mjesec dana upoznao sam Ivanu na Malom Lošinju. Oni koji nas znaju jako dobro znaju da je to bilo veoma slučajno i možemo reći da je to sigurno bio Božji prst.
Koliko dugo ste hodali? Je li bilo teško živjeti predbračnu čistoću?
Hodali smo prije braka šest godina u čistoći i prijateljstvu. Puno smo razgovarali, šetali, zajedno stvarali, a ono što je najvažnije za predbračnu čistoću: nismo pustili da se zatvorimo u naš svijet i da nam te teme budu nešto najvažnije i jedina preokupacija. Bili smo suprotno – veoma aktivni u zajednicama, u bendu Zakon Neba, u Nadbiskupiji kao animatori, u župnim smo zajednicama vodili dramske grupe i pjevali u zborovima, organizirali razna velika katolička događanja za mlade u to vrijeme itd….
Na našu smo vezu ponosni jer smo taj najslobodniji dio života, zajedničko upoznavanje i međusobno odgajanje, proživljavali najaktivnije gledajući jedno drugo u raznim situacijama i teškoćama. To prilikom ulaska u brak daje još jasniju sliku o bračnom drugu, tj. o osobi za koju se odlučuješ za cijeli život.
Danas je društvo svoje želje pretvorilo u potrebe pa odgađaju sklapanje sakramenta braka sve dok im se sve kockice u životu ne poslože. Kako ti i Ivana gledate na to i s kakvim ste se izazovima susretali prilikom ulaska u bračne vode?
Naš je cilj od prve kave na Cvjetnom trgu, sad već prije 16 godina, bio da kad završimo fakultet krenemo stvarati obitelj. Naravno, u to vrijeme smo bili studenti i bilo je normalno da završimo studij kako bismo mogli napraviti novi veliki iskorak u životu.
Tako smo odmah nakon studija, dok smo još rješavali zadnje ispite na fakultetu, krenuli u brak, rad i stvaranje našeg novog svijeta – novog „stabla“. Nismo čekali niti velike plaće niti velika i sigurna zaposlenja, jer smo znali da nam je Bog dao sposobnosti i da ćemo s Njime sve uspjeti. Isto tako nismo odgađali trudnoće, nego smo pustili da Bog vodi naše zajedništvo i odluke, jer nismo htjeli biti u braku i raditi kompromise sa Stvoriteljem.
Ti i Ivana roditelji ste petero djece. Kako je okolina gledala na vašu otvorenost životu s obzirom na to da ste neko vrijeme živjeli i u malome stanu?
Upravo je otvorenost životu nekako naše obilježje braka, jer se zaista nismo htjeli petljati Stvoritelju u to kad će i u kojem životnome trenutku dati novi život. Duboko smo doživjeli to da kad se potpuno prepustiš Bogu i dopustiš da On uredi tvoj brak i život – da ne možeš pogriješiti. Upravo On tako čudesno posloži stvari, veće prihode i napredak na poslu, i to sa svakim novim djetetom, pronalazak zemlje, gradnju kuće itd…
Naravno, to nije ono „ normalno“ kako svijet misli da treba biti, ali ja mislim da svaki čovjek duboko zna koji je pravi put, gdje je granica sebičnosti, a gdje potpunog umiranja sebi za nešto dobro i vrijedno. Tu nam neprestano osobno osluškivanje Isusa jedino može pomoći i pokazati nam pravi smjer.
Sa svakom trudnoćom dolazile su određene komplikacije koje je Bog uspio okrenuti na dobro. Koliko je kod takvih situacija važna potpora muškarca?
Mi muškarci moramo biti muškarci. Ne možemo se pretvarati da osjećamo isto kao i žene, da smo jednaki itd. Upravo ono što žena treba u trenutcima teškoće jest smirenost, logiku, zagrljaj, sigurnost. Potpora muškarca je upravo to: biti uz ženu, ne bojati se teškoća, emotivnih i teških odluka i imati duboko beskompromisno povjerenje u Boga. Bog vodi i upravlja našim životom, brakom i budućnošću. Čega da se bojim? Bog će providjeti već nešto. Tako je sveti Josip stajao uz Mariju kao stijena. Sigurnost s potpunim predanjem u Boga, onoga koji mu je rekao da se ne boji uzeti Mariju za svoju ženu i dijete koje nosi.
Bit ću slobodan reći da smo mi dijelom i spašeni zbog Josipova nepokolebljivog povjerenja u jednu rečenicu izrečenu od Boga. Tako je Bog uz otvoreno Marijino srce, u naumu spasenja, imao potrebu za Josipom kojeg je podario Mariji da je prati i čuva!
Kako komentiraš činjenicu da svijet danas govori ženi da se mora ostvariti kao radnica, a ne kao majka? Kako ste ti i Ivana zaključili da je bolje da ona bude domaćica i da bude uz djecu, a da ti budeš taj koji radi?
Tu odluku da ostane doma je donijela isključivo moja supruga Ivana, jer sam to ja tako želio, a objasnit ću i zašto. U vrijeme kada se rađala Dora Marija, naše drugo dijete, morali smo odlučiti kako ćemo urediti poslovanje i brigu o zaradi u našoj obitelji. Moja žena Ivana odlučila je ostati kod kuće i posvetiti se djeci. Ona je morala sama donijeti odluku da će dva fakulteta, u ovom periodu života, ostaviti sa strane i da će znanje, sposobnost i vještine koje je stekla na fakultetima upravo prenositi najvažnijim osobama u svome životu – svojoj djeci. Zbog te je svoje odluke bila jako sretna i ispunjena, što vam može i ona sama posvjedočiti.
Tu odluku moraju donijeti žene same i moraju je osjetiti i u dubini svoga bića, kao što su osjetile i odluku da će se udati za svoga muža. Mi muškarci moramo biti uvijek sigurni u svoje sposobnosti da ćemo moći privređivati za svoju obitelj, tj. da ćemo uspjeti u „lovu“. Tu se vraćamo na onu sigurnost i beskompromisno povjerenje u Boga. Ono što je imao sv. Josip kad je stao uz sv. Mariju.
S kojim se izazovima susrećeš danas kao roditelj? Kako uspijevaš djeci približiti vjeru?
To je ono što trenutno proživljavam i za što aktivno molim. To je nova stepenica vjere kod mene, a vjerujem i svakog roditelja. Danas živimo u vremenu kad je iznimno teško pokazati pravu istinu djeci, ukoliko ona ne dolazi iz moje stalne veze s Gospodinom.
Mi ljudi i roditelji često zaboravljamo duhovni svijet, koji djeca bez problema prihvaćaju i jako lako doživljavaju. Djeca u srcu točno znaju kada glumiš da si vjernik, znači li ti Isus zaista nešto, jesi li u stanju Božje milosti ili si u grijehu. Djeca do nekih 11-12 godina nemaju tako razvijeni intelekt kao mi odrasli, nego svijet upoznavaju putem srca i duše. Upravo je to vrijeme kad se stvaraju temelji za cijeli život.
Nastojim ići tim smjerom i trenutno učim, jer mi je najstariji sin tek devet godina, a na najstarijima se, znamo, nažalost lome koplja. Naravno, imam sreću da mi je Bog podario prekrasnu djecu koja su zaista otvorena prema Bogu, a duboko sam siguran da je tako i kod sve druge djece.
Što bi, za kraj, poručio mladima koji su neodlučni oko stupanja u brak i oko otvorenosti životu?
Povežite se sa živim Bogom i Njega pitajte za savjet. Nemojte ići s figom u džepu jer onda to nije predanje! Kad Bogu predaš odluke i svoju slobodnu volju, onda On može učiniti od tvog života ono što je za tebe najbolje i dati ti potpunu sreću. On to jedni zna. Pa On te stvorio, zar ne?
