Zašto sumnjamo?
Mnogo je razloga zašto Kristovi sljedbenici doživljavaju sumnju. Možda razumijemo ono što smo naučili u našoj katoličkoj vjeri na intelektualnoj razini, ali nismo u stanju prihvatiti to s potpunim povjerenjem našeg srca, a to se pak čini kao neuspjeh s naše strane. Takva nas nesigurnost može dovesti do sumnje u vlastitu vjeru, pa čak i do pitanja tko smo u Kristu.
Sumnja se također može češće manifestirati u određenim temperamentima. Neki ljudi po prirodi sumnjaju i preispituju se. Budući da su analitični, žele mjerljive dokaze prije nego što se obvežu na bilo što.
Bolne su kušnje nešto drugo što nas može dovesti do sumnje, pogotovo ako smo već umorni ili se osjećamo pregaženi od života. Napadani na svakom koraku bezbrojnim osobnim izazovima, možemo izgubiti srce (ili nadu!) i početi preispitivati svoja uvjerenja.
Loši izbori i žaljenje za prošlim postupcima mogu izazvati sumnju. Možda se borimo da sebi oprostimo stvari kojih se sramimo. Možda čak sami sebi kažemo – uvijek iznova – da ćemo prekinuti obrasce koji su nam uzrokovali toliko boli i patnje. Ipak, na kraju ponavljamo ciklus. Sram zasjenjuje samopouzdanje i povjerenje, postajući plodno tlo za sjeme sumnje.
Ako se borite sa sumnjom ili gledate svoje voljene kako pate od sumnji u vezi s njihovom vjerom, Crkvom i tko su u Kristu – nemojte klonuti duhom. Ima razloga za nadu.
Evo šest stvari koje treba zapamtiti o stvarnosti sumnje:
- Sumnja se razlikuje od nevjere
Prava je „nevjera” potpuno odbacivanje vjere ili nekog njezina dijela. U međuvremenu, sumnja je stanje preispitivanja, a ne odbacivanja.
Živimo u vremenu radikalnog skepticizma. Postmoderno doba nihilizma uzelo je danak u našem svijetu. No moramo zapamtiti da sumnja nije jednaka nedostatku vjere.
Često, kada počnemo sumnjati, automatski pretpostavimo da više ne vjerujemo. Ovo je razvoj misli koji proizlazi iz života u svijetu u kojem se na mnoge stvari gleda kao na „sve” ili kao „ništa”. Taj je mentalni skok greška koja nas može odvratiti od vjere.
Čak i kada sumnjamo, trebali bismo se usredotočiti na prakticiranje onoga u što vjerujemo dok radimo na svojim pitanjima. Naprimjer, ako osjećamo neku sumnju u odnosu na Crkvu, najgora stvar koju možemo učiniti jest prestati ići na misu i sudjelovati u sakramentima. To su upravo one stvari koje će nam dati milost koja nam je potrebna da razriješimo našu sumnju!
Obratite se Bogu u čistoj iskrenosti, čak i kada osjećate sumnju. Na taj način možete spriječiti sumnju da vam oduzme vjeru koju imate u trenutku kad vam je tako očajnički potrebna.
- Sumnja nije kraj
Sumnja nije grijeh. Niti je ona kraj naše vjere. U redu je prepoznati da doživljavamo sumnju.
Problem nastaje kada sumnju vidimo kao konačni rezultat ili kraj igre. Moramo moliti, djelovati i nastojati to riješiti najbolje što možemo, često uz pomoć drugih. Ako to ne učinimo, to će nas odvesti dalje od vjere, a ne dublje u nju. Traženje pomoći ili vodstva prijatelja od povjerenja, kuma ili svećenika odličan je prvi korak. Uz često prakticiranje sakramenata i traženja savjeta od onih osoba kojima vjerujemo, sumnje možemo razriješiti duhovnim štivom, molitvom i žrtvom.
Posebno je važno imati povjerenje u snagu sakramenata. Ako smo kršteni, možemo znati da imamo dar vjere. Ako smo potvrđeni, zapečaćeni smo darovima Duha Svetoga. Ako primamo druge sakramente – kao što je odlazak na ispovijed i primanje svete pričesti – primamo posebne milosti kroz svaki od njih, čak i ako te milosti ne osjećamo.
Milost se često ne „osjeća”. Ona nije emocija.
- Sumnja može poslužiti zdravoj svrsi
Sumnja nas poziva da učimo i razlučujemo, a kroz Božju nas milost na kraju može dovesti do pouzdanog vjerovanja. To je korak na duhovnom putovanju, onom kojim su krenuli mnogi od naših najomiljenijih svetaca.
Zapamtite da se sve istine ne mogu apsolutno razumjeti. Neka su Božja otajstva toliko velika da zahtijevaju od nas iskorak u vjeri. S vremenom će ta vjera biti osnažena i ojačana jer smo iskoračili. Iako ne možemo „dokazati” određeno otajstvo naše vjere, ipak možemo dobiti milost vjerovati i pouzdati se u njega. Možemo započeti odabirom otvorena uma; prikloniti se vjerovanju; a ne zatvarajući se njemu. Zatim molitvom molimo Boga da učini ostalo.
- Grijeh zamagljuje našu prosudbu
Trebali bismo marljivo i redovito preispitivati vlastitu savjest i raditi na iskorjenjivanju grijeha. To je osobito istinito ako nas muči sumnja. Grijeh kvari um i srce, zamagljuje naše rasuđivanje i blokira milosti.
Svi smo mi grešnici. Sumnja nije nužno izazvana grijehom, ali okovi sumnje mogu biti ojačani grijehom na čijem uklanjanju ne radimo.
Mnogi ljudi to ne shvaćaju, a to je od velike važnosti. Kada tražimo ozdravljenje u sakramentu ispovijedi, on nam daje veću jasnoću; uklanja prepreke koje blokiraju milost; i pomaže nam da riješimo našu sumnju.
- Vjera nije isto što i osjećaj
Vjera je dar. Ona je nadnaravna, a uključuje i čin volje da je možemo primiti i stalnu vježbu kako bismo ojačali i rasli.
Naša kultura može reći drukčije, ali mi znamo – kao Kristovi sljedbenici – da ne možemo temeljiti svoja uvjerenja na tome kako „osjećamo” stvari u bilo kojem trenutku. Bog nas je stvorio da imamo emocije, no emocije trebaju biti podložne našem razumu, a ne biti zadužene za njih.
Uostalom, emocije se mogu promijeniti u djeliću sekunde. Moramo vjerovati u ono što znamo da je istina bez obzira na to „osjećamo li to” ili ne. Mnogi su sveci imali mračne noći duše u kojima su osjećali odsutnost Boga, ali to nije isto što i odsutnost vjere.
Naši osjećaji nisu pokazatelji naše vjere.
- Ne podcjenjujte ono što možete učiniti
Možemo se osjećati bespomoćno ako gledamo kako se voljena osoba odvaja od vjere, ali naše molitve i žrtve za njih neprocjenjivo su blago. Možemo se utješiti time. I nikada ne smijemo prestati moliti! Nije naš posao obraćati srca. To je Njegov posao. Naše su molitve neprocjenjive za naše voljene koji su u nedoumici jer ih stavljamo u Božje ruke.
Na isti način na koji bismo trebali težiti biti otvorena uma kada i sami sumnjamo, također bismo trebali težiti imati otvoreno srce s ljudima koji se bore da povjeruju. Ako pokažemo previše sigurnosti u svoja vlastita uvjerenja ili postanemo uzrujani i emocionalni, možemo zastrašiti druge ili učiniti da se posrame – možemo ih odgurnuti od sebe, zategnuti odnose ili zabiti klin između sebe i naših voljenih kada oni najviše trebaju našu podršku.
Putovanje svake duše je jedinstveno. Samo ljubav osvaja srca. Frustracija, nevolja i svađe nikada to neće učiniti.
Završne misli o sumnji
Trebali bismo moliti za milost da vjerujemo i ostati otvoreni, tražeći od Boga da nam pokaže odgovor. Sumnja je poziv da idemo dublje, da učimo i razlučujemo. To nije poziv da ne činimo ništa ili da prihvatimo nevjeru kao jedini odgovor.
Ne trebamo se bojati svake sumnje koja se vodi u kontekstu odnosa s Kristom. Gospodin se ne uzrujava zbog naših pitanja. On se može nositi s njima! Njegovi su apostoli iskusili sumnju i nakon uskrsnuća, a Isus ih nije napustio. Sveti Matej nam kaže: „Kad su [Isusa] vidjeli, poklonili su mu se, ali su posumnjali” (Mt 28, 17).
Da, čak i nakon što su tri godine proveli uz Isusa i vidjeli Ga u Njegovu uskrslom tijelu, apostoli su sumnjali. Ako se prestanemo bojati svojih sumnji i obratimo se Gospodinu za pomoć, naći ćemo Ga kako nam ide ususret. Što dublje mi idemo, to dublje ide ON. To je Njegova priroda. Što više mi dajemo, On će dati više.
Kad smo u potrazi za istinom, mi također slijedimo Istinu. Budući da je Krist Put, Istina i Život, sumnje se ne treba bojati – sve dok Mu dajemo da je On riješi.
On želi da sva Njegova djeca budu spašena. Toliko toga možemo učiniti kad se mi ili naši voljeni borimo sa sumnjom. Ali pronalazak Istine zahtijeva od nas suradnju s Njegovom milošću. Možda će biti potrebna budnost u molitvi, duhovnom štivu, meditaciji o Svetom pismu i dobrim razgovorima s pouzdanim ljudima – no On će cijelo vrijeme izlijevati milosti na nas.
U međuvremenu, možemo vjerovati Bogu na riječ. Ako Ga tražimo i slušamo Njegov glas, On će nam se u konačnici pokazati. To je nešto u što nikada ne moramo sumnjati.
Izvor: catholiccompany.com
Preveo: K.P.
Foto: Unsplash
