Donosimo izvadak iz knjige „Ti si svjedok“ Zlatka Krznarića u kojoj autor progovara o svojoj obitelji i o tome kako bi idealna obitelj trebala izgledati.

Mi nismo idealna obitelj

Podijelit ću s vama, cijenjeni čitatelji, jedno iskustvo s našim najstarijim sinom kad je imao 15 godina i zakoračio u svoju „tinejdžersku fazu života“.

Ovo pišem jer imam dojam kako danas mi, očevi i majke, često puta ostajemo zatečeni ili se ne snalazimo baš najbolje u našoj roditeljskoj ulozi kad nam djeca trebaju proći vrijeme puberteta. Stoga ću ovim primjerom opisati kako kod nas „ne cvatu uvijek samo ruže“. Ljudski gledano bilo bi mi pametnije ovakve životne situacije sakriti od svih i nastojati se otvoriti prema javnosti u najboljem izdanju, ali to bi onda bila naša „maska“, tj. idealna slika, a to svakako nije cijela istina. Stvarnost i realnost u kojoj živimo je šarena. Što sam stariji, to sam sve više svjestan kako se za dobre stvari u životu valja itekako potruditi i izboriti. Katkad posrćemo, padamo i griješimo, ali kao supružnici imamo u odgoju djece isti smjer, želje i cilj.

Dakle, naš je najstariji sin predivno, poslušno i mudro dijete. Završio je svih osam razreda osnovne škole s odličnim uspjehom kao najbolji učenik među dječacima u svojoj generaciji. Naravno da sam zbog toga bio presretan i oduševljen svojim sinom. Ispunjen radošću i ponosom smatrao sam da će tako nastaviti i sljedeće godine u srednjoj školi (tehničkoj gimnaziji) ili biti još bolji.

Međutim, naš ljubljeni sin nije to mišljenje dijelio sa mnom. Novo društvo, sredina i osjetljive godine odrastanja donijele su nam nove izazove. Uslijedilo je „buđenje hladnim tušem“ nakon dva do tri mjeseca nastave kad sam shvatio da je nakupio nekoliko jedinica. Primijetio sam njegovu naglu promjenu u ponašanju, nezainteresiranost za školu i kućne poslove, a on je sve to objasnio time da je samo jedan život i da ga treba iskoristiti najbolje što se može i da hoće uživati u njemu, jer ne želi većinu vremena izgubiti za knjigom i učiti. Rekao je da je njegovo pravo imati slobodu i vremena za sebe i svoju zabavu. Također nam je rekao da, kao roditelji, možemo biti sretni što je on jako dobar jer drugi iz njegova razreda često idu u kafiće poslije škole, puše cigarete ili piju alkoholna pića. Dakle, to je faza kad on ne bi radio ništa, imajući pritom velike želje i svoja prava, a mi bismo se roditelji, zapravo, katkad trebali maknuti jer mu smetamo sa svojim staromodnim zahtjevima i ponašanjem.

Počeo sam se iskreno pitati što smo supruga ili ja pogriješili u odgoju. Prije te sam faze mislio da je naš sin tako dobar zato što je supruga stalno uz djecu, imamo predivan brak i nije vidio u obitelji grubost, nasilje, psovke, razne poroke itd. Međutim, iz njegova najnovijeg ponašanja morao sam sebi priznati i shvatiti da su sve te moje zamisli pale u vodu. Supruga i ja da bismo riješili problem odlučili smo posegnuti za provjerenom metodom molitve devetnice i još je pojačati zajedničkom obiteljskom molitvom, tj. jednom deseticom krunice.

Tu nas je čekao pravi „show“. I prije smo se, kratko, svi skupa navečer spontanim riječima pomolili, ali ovo je bio nov način, tj. šok. Na moje riječi „Djeco, od danas ćemo u našoj obitelji uvesti deset minuta zajedničke obiteljske molitve, sjest ćemo zajedno za stol, pružiti si ruke, pogledati se i izmoliti jednu deseticu krunice“, naš nam je sin kao iz puške ispalio brz odgovor: „Ja s vama ne želim moliti.“ Bila je večer i tada je još dodao: „Radije ću izaći i spavati u autu, nego živjeti u kući u kojoj se svaki dan toliko puno moli.“ Isprva mi se učinilo kao da se šali, ali kad sam ga ugledao s pokrivačem u ruci, shvatio sam da ima ozbiljne namjere. Kazao sam mu ovako: „Ako smatraš da je sjesti za stol sa svojom obitelji i zajednički izmoliti jednu deseticu nešto tako loše, da doista moraš ići vani spavati u hladnom autu, to je tvoj izbor. Ali znaj da mi od molitve nećemo odustati.“ Valjda je računao na to da ću se predomisliti, a također sam se istome i ja nadao za njega.

Smatram kako je time samo htio pokazati svoj stav i karakter svome ocu, malo me isprobati i pomaknuti granice svoje slobode. Moj je sin predivan, mudar i potpuno normalno dijete i u nekim stvarima mnogo bolji od mene, ali ovakvu smo neočekivanu situaciju od njega doživjeli prvi i, Bogu hvala, jedini put. Osjećao sam se grozno i po toj mi se reakciji tada činilo da sam negdje u odgoju totalno promašio, ali to je zapravo bio prijelomni trenutak i naš novi početak, a molitva je donijela u kući puno blagoslova. Napravit ću ovakvu usporedbu.

Znate li što žena učini kad želi generalno pospremiti kuću? Prvo napravi još veći nered od onog što je bio i potom pažljivo stavlja svaku stvar na svoje mjesto da bi na kraju bio pravi red izvana i iznutra. Upravo se to dogodilo nama. Taj je čin zapravo bio vrh našeg nereda. Kako je prolazila večer, svakojake su mi misli prolazile glavom dok sam pokušavao zaspati. Shvativši da to što se mučim u sebi ne vodi nikuda, odlučio sam u toj situaciji ovako zaključiti s dragim Bogom i sam sa sobom.

„Nebeski Oče, Ti koji si tako čudesno stvorio čovjeka, znam da taj moj sin može imati vanjski oblik nalik meni, ali on ima besmrtnu dušu koja pripada Tebi. Ako ja ne znam kako biti dobar otac, onda mu Ti, nebeski Oče, budi pravi otac, a Ti, nebeska Majko Marijo, molim Te, budi mu majka.“ Nakon tih riječi konačno sam se malo opustio i zadrijemao, ali dovoljno slabo da bih nakon sat vremena čuo sina kako ulazi u kuću jer smo mu vrata te noći ostavili otključana nadajući se da će doći. Sljedećeg jutra kad se probudio, došao je za obiteljski stol i rekao: „Tata, oprosti za ono jučer. Bilo mi je hladno i učinio sam glupost. Radije ću se s vama pomoliti, jer nema u tome nešto tako loše.“

Od početka pisanja ovog poglavlja kao da mi direktno bubnja po glavi svijest o tome kako sam ovim rečenicama možda potkopao o sebi glas dobrog oca ili na prvi pogled lijepu sliku o svojoj obitelji. Zašto sam se ipak usudio uzeti u ruke ovo naše „prljavo rublje“ i ponuditi ga ovako javno da se vidi? Zašto sam se usudio riskirati? Što je to važnije od mog dostojanstva ili ugleda?

Smatram kako uz hranu, pažnju, krov nad glavom i bezbroj dobrih djela i namjera, upravo iskrenom molitvom djeci dajemo najbolje od sebe, bili mi toga svjesni ili ne. Danas roditelji s vlastitom djecom prolaze kroz svašta, ali ne žele ili se ne usude o tome govoriti. Držim da je važnija poruka koju želim reći od onog što će tko misliti o meni ili o nama. Isto sam tako tek sada u potpunosti svjestan snage i veličine bezbrojnih molitava moje majke koje su mi se kao tinejdžeru činile bezveznima. Ona je često Bogu povjeravala svog nestašnog sina, tj. mene. Prolazila je sa mnom svakojake muke i poteškoće, ali nikada nije digla ruke od mene. Duboko osjećam u sebi važnost molitve u obitelji i smatram da danas to što živim i jesam vuče korijene i dio je plodova upravo njezinih molitava.

Dakle, drage majke i dragi očevi, ne odustajte i ne dižite ruke od svojih kćeri i sinova. Kad vam se čini da nema smisla, koristi ili da je prekasno, ipak ne odustajte, vjerujte u njih, oni su jedinstveni i neponovljivi. Jer iskrenom se i predanom molitvom i najveći grešnici mogu promijeniti nabolje, a naročito vaša ljubljena i plemenita djeca.

Za što smo konkretno molili i o kakvoj se promjeni radi? Naš je sin postao odgovoran i ispravio je ocjene u školi te opet počeo pomagati u obiteljskim poslovima. Moj dobronamjeran savjet o sportu ili bilo čemu drugom, prije osporavan ili odbačen, odjednom želi čuti i puno mu vrijedi. Prije je izbjegavao komunikaciju sa mnom, a sada me traži za razgovor. Prije nije mario niti se želio družiti s vršnjacima koji su bili uključeni u društvo oko crkve, franjevačku mladež ili neke molitvene zajednice, a sada ne samo da sudjeluje u tome, nego je toliko oduševljen time da i druge vršnjake dovodi tamo. Ti su mu sastanci i susreti doista važni, a vidim i da mu znače neizmjerno puno. Iskra božanske ljubavi pretvorila se u plamen. Promijenio se na najbolji mogući način pa smo tako prošle godine na njegov poticaj nas dvojica kao prijatelji dva dana vozeći se biciklima hodočastili na blagdan Velike Gospe, od Čakovca do svetišta Majke Božje Trsatske u Rijeci (otprilike 290 km).

Budući da sam kroz tjedan često na putu u kamionu, kad dođe vrijeme za našu zajedničku molitvu, upravo me on najčešće nazove da stanem i da tih nekoliko minuta budemo zajedno, barem preko zvučnika na mobitelu. Kao šlag na torti posebno mi je bila dragocjena njegova izjava kako u školi želi biti pozitivan primjer, ne samo u ocjenama, nego i naročito svojim ponašanjem i postupcima. Postali smo prijatelji, dogodilo se poštovanje, a također sam mu zahvalan što mi je dozvolio i pristao na to da ovo napišem. Najvažnija poruka u ovim retcima jest zapravo molba da ga se, cijenjeni čitatelji, sjetite u svojim molitvama. Zašto? Zato što je ovo samo početak njegove priče iz prvog razreda, jer je sada, na kraju četvrtog razreda, tj. završene gimnazije, odlučio svoj život do kraja pokloniti Bogu. Naime, upisao je studij teologije, otišao u zagrebačku bogosloviju i želi postati svećenik. Koliko je zapravo sazrio shvatio sam tek kad mi je rekao: „Bilo bi dobro da napišeš ono u vezi s našom obiteljskom molitvom jer nije važno što sam učinio i što će tko reći ili misliti o meni, već je važnija poruka o plodovima molitve koju ovaj tekst nosi.“

Sve što sam do sada napisao izgleda poput običnog tinejdžerskog sazrijevanja. Međutim, ono što smatram važnim u svemu ovom podijelio bih u tri stavke. Kao prvo, kako je dati jelo i odijelo djeci da nam porastu u zrele ljude po meni ne baš zanemariva, ali ipak najjednostavnija roditeljska zadaća, u odnosu na sljedeće dvije.

Kao drugo, odgojiti dijete da bude odgovorno, komunikativno, pošteno prema ljudima, sudu i državnim zakonima, marljivo i obrazovano, prilično je zahtjevna i vrlo odgovorna zadaća.

Kao treće, odgojiti dijete u čovjeka da bude pošten i nepotkupljiv te ne poklekne pred raznim nemoralnim ponudama ovog divnog svijeta, već da u najtamnijoj noći kad ga nitko ne vidi ostane vjeran poštenju, ne stoga što bi se bojao zakona, svjedoka ili policije, već zato što mu to savjest ne dopušta jer zna da ga Božje lice gleda, to smatram najvrjednijom i najtežom zadaćom roditeljskog odgoja. Priznajem da mi se često čini kako to nadilazi naše snage. Bila bi ludost i neistina kad bih se usudio pomisliti da smo mi u tome uspjeli. Po meni je ovo što pišem uzvišeni i plemeniti cilj. Život je put, a molitva jedno od sredstava, tj. načina, kako do njega. Upravo sam se kroz ovaj primjer htio solidarizirati sa svim „nesavršenim roditeljima“ kao što smo mi. Ovim sam poglavljem „Mi nismo idealna obitelj“ želio približiti naš način kako smo zajednički prošli jedan dio našeg obiteljskog životnog puta.

Stoga svim sinovima i kćerima, očevima i majkama želim da imaju strpljenja, dobrote i radosti u svojim obiteljima. Ne znam kakvi nas sve izazovi još čekaju s našom djecom, ali posve sam siguran kako svaki roditelj ima u sebi temeljnu potrebu da postigne zajedništvo i ima sklad u svojoj obitelji. Zato bih se usudio preporučiti u tu svrhu jedan snažan, kvalitetan i dobar recept, a on se zove zajednička obiteljska molitva.

 

Objavljivanje ovog izvatka iz knjige ”Ti si svjedok” dopušteno je samo za portal ”Muževni budite”

Foto: Pixabay