Sveti Ferdinand (Fernando el Santo) III., kralj Kastilje, rođen je 1199. ili 24. lipnja 1201. u samostanu Valparaiso (Peleas de Arriba, danas provincija Zamora, zapadna Španjolska), kao sin kralja Alfonsa IX. od Leóna i Berenguele, kćeri Alfonsa VIII. od Kastilje. Vladao je od 1217., a 1230. postao je i kralj Leóna, koji je sjedinio s Kastiljom u jedinstveno kraljevstvo.
Oženio se 1219. Elizabetom (Beatriz) von Hohenstaufen, kćerkom njemačkog kralja Filipa Švapskoga, unukom cara Friedricha Barbarosse. U sretnom braku, koji je trajao samo 15 godina, rodilo se desetero djece. Nako smrti prve supruge Ferdinand se 1235. po drugi put oženio, Juanom (Jeannom) de Dammartin, groficom od Ponthieua, s kojom je imao još petero djece.
Uzeo je za svoje savjetnike najmudrije ljude kraljevstva, uživao velik ugled i bio omiljen i cijenjen kod članova svoje obitelji i kod podanika. Jednm je izjavio: „Bog me neće napustiti, a više se bojim kletve neke siromašne starice nego cijele maurske vojske.“ Istinski kršćanski vitez i kralj, ustrajno se borio za širenje Kristove vjere i povratak područja, izgubljenih arapskim osvajanjima.
Prozvan „osvajačem Andaluzije“, ratovao je uspješno gotovo 30 godina protiv Maura i osvojio njihova uporišta, Córdobu 1236., Murciju 1243., Lorcu i Mulu 1244., Jaén 1246., Carmonu 1247., Sevillu 1248. te Cádiz i druga maurska središta, tako da je jedino Granada ostala u vlasti Maura. Nastojao je da se u tim krajevima obnovi kršćanska vjera pa su u njima upostavljene biskupije. Pomogao je procvatu redovničkog života u svojem kraljevstvu, osobito novih redova, franjevaca, dominikanaca, trinitaraca i mercedarijaca, a i sam je stupio u franjevački treći red.
Krasila ga je iskrena pobožnost, naročito prema Majci Božjoj, postio je i nosio kostrijet, a noći provodio u molitvi, posebno prije velikih bitaka. Za svoje velike pobjede i uspjehe bio je zahvalan Gospodinu, a za svoje ljudske nedostatke činio je javnu pokoru. Podigao je brojne samostane i zadužbine, obnovio katedralu u Burgosu, džamiju u Sevilli pretvorio u katedralu, gradio bolnice i crkve. Borio se i protiv krivovjeraca, albigenza.
Promicao je znanost i umjetnost. Započeo je kodificirati španjolsko pravo, a taj posao nastavio je njegov sin Alfons X. Obnovio je 1239. sveučilište u Salamanki, a pod svoju zaštitu stavio je sveučilište u Valenciji i učilište u Valladolidu.
Preminuo je u Sevilli na današnji dan, 30. svibnja 1252. Pokopan je u katedrali u Sevilli, u odjeći franjevačkog trećoreca. Pripisuju mu se mnoga čuda.
Blaženim ga je proglasio 31. svibnja 1655. papa Aleksandar VII, a svetim 4. veljače 1671. papa Klement X.
Zaštitnik je kršćanskih vladara, zatvorenika, siromaha, inženjera, obitelji s mnogo djece, mirovnih sudaca, roditelja, trećoredaca te mnogih naselja, biskupija, župa, crkava i kapela diljem svijeta i hrvatskih krajeva (Ferdinandovac u Koprivničko-križevačkoj županiji).
Izvor: zupajastrebarsko.hr
