Naša reakcija na koronavirus odražava krizu našeg sekularnog bezbožnog društva. Problem nije virus – koliko god on bio smrtonosan. Ova je pandemija biološka činjenica, poput tolikih drugih koje su udarale čovječanstvo tijekom stoljeća.
Premda je virus apolitičan, on može, međutim, imati političke posljedice. Užasnije od samog koronavirusa je strah od njega. Koronafobija trese zemlju. Stoga je reakcija na koronavirus osobito politička i sekularna. Ona odražava društvo koje je okrenulo leđa Bogu. Suočeni smo s krizom vjerujući samo sebi i našim uređajima.
Pale sam na svijetu
Doista, nema nikakve pomoći izvana kako bi se riješila kriza koronavirusa. Bog nema nikakvu svrhu ili funkciju da bi je iskorijenio. Umjesto Boga javljaju se ogromne vladine snage mobilizirane kako bi kontrolirale svaki aspekt našeg života i zaustavile njegovo širenje. Moćna ruka znanstvenika pokušava pronaći cjepivo. Svijet financija i tehnologije pozvani su ublažiti katastrofalne učinke krize.
Premda se koriste svi ljudski napori kako bi se riješili problemi, oni nisu proizveli željeni rezultat. Trenutni su pokušaji razočarali frenetički neumjereno društvo ovisno o instant rješenjima pukim pritiskom gumba. Svijet je natjeran na gašenje s nepoznatim rokom kada bi kriza mogla završiti.
Zbog toga je to toliko zastrašujuće. Postoji malo institucija poput Crkve koje bi mogle ublažiti ovu situaciju i učiniti je humanom i podnošljivom. Ostavljeni samo sami sebi da se suočimo s ovom velikom opasnosti. Maleni virus izolira i udaljava svoje žrtve, izvlači ih iz društva. U mnogim se slučajevima to svodi na individualca protiv države. Tehničari u zaštitnim odijelima tretiraju ljude kako da su oni sami virus. U totalitarnoj Kini i drugim mjestima, dužnosnici pribjegavaju brutalnom nasilju kako bi prisilili na poslušnost uz drastične direktive.
Nema više potrebe za Bogom
Virus je areligiozan. Međutim, to ga ne sprječava od toga da ima i religioznu dimenziju. Koronavirus je došao u vrijeme kada većina u društvu osjeća da ne treba Boga. Za njih je Bog odavno zamijenjen kruhom i igrama. Suvremeni užici ne upućuju na potrebu za nebom. Postmoderni poroci proglašavaju nedostatak straha od pakla.
A koronavirus i dalje ima tu sposobnost da pretvori naš materijalni raj u pakao. Kruzer, simbol svih zemaljskih užitaka, postao je okužen zatvor za putnike koji su učinili sve kako bi sišli s njega. Oni koji su učinili sport svojim bogom, sada gledaju prazne stadione i otkazane turneje. Oni koji obožavaju novac sada gledaju decimirane portfolie i radnu snagu u karanteni. Obožavatelji obrazovanja sada gledaju prazne škole i sveučilišta. Oni predani konzumerizmu suočeni su s praznim policama supermarketa. Svijet koji smo obožavali ruši se. Stvari koje smo slavili sada postaju ruševine.
Sićušni mikrob srušio je idole koje smo nekoć smatrali stabilnima, moćnima i trajnima. Svoje je obožavatelje bacio na koljena. A mi i dalje inzistiramo kako nam nije potreban Bog. Trošimo milijarde dolara u uzaludnoj nadi da pokrpamo naše slomljene idole.
Progon Boga
Međutim, jedan aspekt koronavirusa je još gori. Dovoljno je loše što je Bog zamijenjen ili ignoriran. Otišli smo korak dalje. Bog je prognan iz ovog filma. Zabranjeno Mu je da djeluje.
Uz drakonske mjere koje su uvedene, vladini službenici su zabranili i javne mise. U Italiji su u potpunosti zabranili mise, zaustavili pričešćivanje i ispovijed. Crkva i sveti sakramenti smatraju se prilikom za zarazu. Tretira ih se isto kao sportski događaj ili glazbeni koncert.
Čak i mediji to ismijavaju, tvrdeći kako je i Bog prisiljen na samoizolaciju.
Kriza vjere
Nažalost, dio Crkve jedva je dočekao da pristane na te mjere. Lišili su vjernike sakramenata onda kada su ih oni najviše trebali. Čak su otišli i preko tih mjera tako što su ispraznili posude s blagoslovljenom vodom i zamijenili je dezinfekcijskim sredstvima. Obeshrabljuju one kojima je potrebna posebna pomast.
Čak su i čuda zabranjena. Crkva je jednoglasno zatvorila čudotvorne izvore u Lourdesu u Francuskoj! Ti su čudesni izvori vjerojatno izliječili svaku bolest poznatu čovječanstvu. Može li taj koronavirus biti smrtonosniji?
Takvo je stanje naše vjere u krizi.
Rješenje se nalazi u obnavljanju naše vjere
Neki bi mogli reći kako je za nesekularni stav prema virusu potreban skok u vjeri. Međutim, moramo se zapitati što je veći skok u vjeri – biti povjeren u ruke svete Majke Crkve ili u hladne ruke države koja se već pokazala nesposobna u rješavanju društvenih problema?
Imamo svaki razlog da vjerujemo Bogu. Problem je u tome što dopuštamo službenicima da tretiraju Crkvu kao da ona ne zna ništa o liječenju tijela i duše. Gotovo su prikladno zaboravili da je Crkva majka. Ona je otvorila prve bolnice u svijetu tijekom srednjeg vijeka. Temelji moderne medicine nalaze se u njezinoj brizi za bolesne. Tretirala je svakog pacijenta kao samog Krista. Zbog toga je Crkva slala redove svećenika, fratara i sestara kako bi siromašnima i bolesnima diljem svijeta ponudili besplatnu zdravstvenu njegu. Tijekom stoljeća smo mogli naći Crkvu usred kuge i pošasti kako služi inficiranima unatoč velikoj opasnosti.
Crkva je, prije svega, brinula za duše onih koji su bili bolesni i koji su trpjeli. Tješila je i liječila bolesne. Održavala je bezbrojna svetišta poput Lourdesa u kojima su hodočasnici bili nagrađeni za svoju vjeru duševnim mirom, izlječenjima i čudima.
U vremenima kuge, molitva čitave zajednice uzdiže se Bogu tražeći da On dođe u pomoć grešnom društvu u potrebi Njegova milosrđa. Povijest nam nudi svjedočanstva kako su te molitve često bile uslišane.
Kada Crkva djeluje kako bi trebala, ona sprječava krize poput koronavirusa da postanu nehumane i porazne. Poput majke ona nudi utjehu i nadu u trenutcima tame. Podsjeća nas da nismo sami i da bismo se uvijek trebali utjecati Bogu. Nema smisla da protjeramo Boga iz borbe protiv koronavirusa.
Okrenimo se Bogu
Doista, kriza koronavirusa trebao bi biti poziv da se odreknemo našeg bezbožnog društva.
Ova kriza prijeti da postane više od zdravstvene krize i da sruši američku ekonomiju. Moramo se stoga zapitati zašto je Bog zamijenjen, ignoriran i protjeran. Vrijeme je da se okrenemo Bogu jer nas samo On može spasiti od ove katastrofe.
Okretanje Bogu ne znači simboličnu molitvu ili procesiju u nadi da ćemo se kasnije vratiti životu grijeha i neumjerenih užitaka. To mora značiti iskrenu molitvu, žrtvovanje i pokoru poput one koju je tražila Gospa Fatimska 1917.
Okretanju Bogu pretpostavlja popravak života usred svijeta koji mrzi Božji zakon i leti prema svome uništenju. To znači djelovanje kako je Crkva oduvijek djelovala, sa zdravim razumom, mudrošću, milosrđem i, iznad svega, vjerom i povjerenjem. Svi ti Crkvini lijekovi, puni utjehe i iscjeljenja, vjernicima su nadohvat ruke.
Okretanje Bogu ne znači da ćemo zanijekati ulogu vlasti u rješavanju javnih zdravstvenih potreba. Međutim, vjera mora biti važna sastavnica svakog rješenja. Bog je s nama. Pouzdajmo se u Presveti oltarski sakrament, stvarnu prisutnost Božju u svijetu i Boga koji nas je stvorio. Utjecimo se Majci Božjoj, Blaženoj Djevici Mariji, Majci bolesnih, Majci milosrđa.
Preuzeto uz dopuštenje sa stranice: returntoorder.org.
Preveo: K.P.
Foto: Pixabay
