Blaženi Ivan Merz (Banja Luka, 16. prosinca 1896. – Zagreb, 10. svibnja 1928.) bio  je istaknuti laik u svjedočenju evanđelja koji je tisućama mladih postao uzor i ideal kršćanskog života.

Iz bogate riznice Merzovih duhovnih misli probrali smo one koje svojom snagom svjedoče evanđelje koje je Merz živio i koje potiču na razmišljanje.

U ovome leži filozofija sreće: valja postaviti težište svih naših želja u onaj svijet.

Svetac je čovjek u središtu stvaranja koji sve usmjeruje prema Bogu.

Treba krvave borbe da se ne potone u običnom svijetu.

Boga nikada zaboraviti! Neprestano težiti za sjedinjenjem s njime.

Kada vam bude u životu teško i kada vas snađu nevolje, uzmite Gospinu krunicu i ona će vas utješiti i dati vam snage da sve mirno snosite s potpunim predanjem u Volju Božju.

Molimo se Mariji bez prestanka da puni svete radosti jednom preminemo u njezinu nježnom zagrljaju i na Srcu Isusovu.

Cijelo je kršćanstvo sazdano na žrtvi. Tko ne zna što je žrtva, ne može razumjeti kršćanstvo.

Čovjek u samoći i tami osjeća da je duševni svijet, svijet noći i molitve, realniji od svega što vidljivo postoji. Treba težiti samo za tim.

Kada vam bude u životu teško i kada vas snađu nevolje, uzmite Gospinu krunicu i ona će vas utješiti i dati vam snage da sve mirno snosite s potpunim predanjem u Volju Božju.

Euharistija je najjače sredstvo, ona je vatra koja u nama pali rđe grijeha i daje života našoj duši.

Poniznost, molitva, duhovno štivo, vježba volje u dobru, ispovijed, pričest – jesu samo pomoćna sredstva koja napokon dovode do jednog cilja: uvesti Boga u našu dušu. Tek tada će biti ispunjena ona neizmjerna praznina koja je u našoj duši i koju može ispuniti samo neizmjerni Bog.

Ovaj je život samo kratka priprava za vječnost.

Sav je život borba između dobra i zla kojom dolazimo Idealu našega života: Svevišnjemu.

U svakoj je ljudskoj duši težnja za nečim velikim.

Bog već znade što će sa mnom biti. On me neizmjerno voli, pa znade je li za mene bolje da poginem ili da dalje živim. Pa čemu se bojati, kad On određuje moje putove! Valja živjeti i Njega vječno hvaliti i ne brinuti se za smrtnu opasnost.

Tko veli da je post glupost, taj ne zna ništa. Bez posta nema pravog duševnog života; čovjek nema onda sam nad sobom autoriteta.

Dan što ga čovjek posveti drugome nije nipošto gubitak već dobitak. Dani u kojima ne učinimo ništa za druge, već samo za se, to su izgubljeni dani.

Ako vas je Isus odabrao da budete apostolom u trpljenju, uvjeren sam da će vam dati i snagu da uz sudjelovanje vaše volje taj apostolat dobro izvršite.

Učiniti djelo ljubavi čovjeku koji trpi temelj je svakog duševnog života.

Posve jasno i realno zapažam kako Gospod vodi sve pojedinosti našega života i rada.

U katekizmu piše: ako se čovjek moli za se, onda je to iz nužde, a ako se moli za drugoga, onda je iz karitasa i ta molitva više vrijedi. Molimo se dakle jedan za drugoga.

Uvjeren sam da sve ima svoju svrhu, ovaj rad i moje male patnje. Kroz bol čovjek sve vidi drugačije i dublje razumije gorku riječ: život.

Apsolutno je zadovoljstvo samo u Bogu.

Upotrijebimo sve naše energije da spasimo svoje duše i što više duša naših bližnjih.

Čovjek, koji ne ljubi neumrlu dušu svoga brata, ne može biti pravi rodoljub. Jer što koristi čovjeku, ako ima sve blago ovoga svijeta, a duša mu je u smrtnom grijehu?

Katolici su dužni pred Bogom voljeti svoju domovinu i raditi bolje nego itko drugi za procvat domovine. Najbitnije za svakog rodoljuba jest da nastoji da duša njegova i duša njegove braće ne bude u smrtnom grijehu.

Imati Milost na zemlji, a slavu na Nebu, jest cilj svih ljudskih nastojanja.

Bračna je ljubav slika, slutnja, priprava za neograničenu ljubav Božju.

Čovjek u braku dolazi do uvjerenja da se potpuna, nerazdruživa ljubav ne može postići na ovoj zemlji i da će ljudsko srce tek zadovoljiti nerazdruživa ljubav u vječnom sjedinjenju s Bogom.

Što god radili, sva djela moraju ići za tim da se u svijetu čini što manje grijeha i što više zaslužnih djela.

Hrvatski se narod odnjihao u krilu svete Crkve Katoličke i od nje dobio mnoštvo duhovnih i vremenitih dobara.

Krist je došao na svijet da posveti svu prirodu, svakoga čovjeka i svaku narodnost.

Pričest je izvor života.

Srce Isusovo, Tebi posvećujem svoj život: ako je na Tvoju slavu da trpim i tako dođem k Tebi, neka bude Tvoja volja.

Najveća stvar, koja postoji na svijetu jest sv. Crkva; najveća stvar u Crkvi jest Misa, a u Misi pretvorba.

Težit ću za svetošću, za ujedinjenjem s Gospodinom Bogom i molit ću ga da mi dade otporne snage u životnoj borbi i energije u stvaranju.