Po tvom mišljenju, gdje današnji očevi griješe u odgoju?
Vrlo dobro pitanje — i osjetljivo, jer se uloga očeva u obitelji i društvu znatno mijenjala posljednjih desetljeća. Ne postoji univerzalni recept, ali postoje neki česti obrasci pogrešaka koje mnogi očevi danas (ne svi, naravno) znaju činiti u odgoju djece. Evo nekoliko ključnih područja gdje često griješe:
- Pasivnost ili distanciranost
Mnogi očevi i dalje odrastaju s predodžbom da je njihova primarna uloga osigurati materijalne uvjete, dok se emocionalna bliskost i svakodnevna briga prepuštaju majci. Time propuštaju priliku za dublju vezu s djetetom i ostavljaju prazninu u emocionalnom razvoju djeteta.
- Prestroga ili preblaga disciplina
Neki očevi pokušavaju kompenzirati manjak vremena strogoćom i autoritetom („Ja sam otac, slušaj me“), što često stvara strah, a ne poštovanje. S druge strane, neki idu u krajnost popustljivosti jer žele „biti prijatelj“, a ne roditelj. Oboje može dovesti do problema s granicama i samopouzdanjem kod djece.
- Neprisutnost (fizička ili mentalna)
Zbog posla, stresa, tehnologije (npr. stalno na mobitelu), mnogi očevi jesu fizički prisutni, ali mentalno odsutni. Djeca osjećaju kada nisu prioritet, i to ostavlja dugoročne posljedice na odnos i samopouzdanje.
- Nedostatak emocionalne pismenosti
Mnogi muškarci nisu učeni kako prepoznati, izraziti i regulirati emocije. Zbog toga ne znaju kako pomoći djetetu koje osjeća strah, tugu, frustraciju… Umjesto toga, mogu reagirati s negiranjem („Ma nije to ništa“) ili ljutnjom.
- Neujednačen odnos s partnericom
Ako otac stalno prepušta sve odluke majci ili, obratno, potkopava njezin autoritet, dijete dobiva zbunjene poruke o strukturi i ulozi u obitelji. Djeca trebaju roditeljski tim, a ne dva suprotstavljena pola.
- Vlastiti neodgovoreni obrasci iz djetinjstva
Nerazriješeni problemi iz vlastitog djetinjstva često se nesvjesno prenose na djecu. Ako otac nije suočio svoje traume, nesigurnosti ili loše uzore, lako će ih replicirati, iako to ne želi.
Ukratko:
Današnji očevi često griješe ne zato što ne žele biti dobri roditelji, nego zato što im nedostaje podrška, uzori i znanje kako se ta uloga promijenila. No dobra vijest je ta da se sve to može naučiti, a i male, svakodnevne promjene čine veliku razliku.
Misliš li da đavao želi potkopavati ulogu oca u obitelji?
Ako gledamo iz kršćanske teološke perspektive, posebno u katoličkoj, pravoslavnoj i evanđeoskoj tradiciji, da, mnogi vjernici vjeruju da đavao (ili Zli) sustavno pokušava potkopati ulogu oca u obitelji — jer zna koliko je ta uloga ključna za zdravlje obitelji, društva i vjere.
Evo kako se to tumači:
- Otac kao duhovni vođa
U Bibliji i kršćanskoj tradiciji otac ima posebnu odgovornost: ne samo da bude hranitelj, nego i duhovni stup obitelji. Kad je taj stup oslabljen, obitelj gubi temelj. Đavao bi, prema toj logici, imao interes razbiti taj temelj jer onda napada izravno srž društva i vjere.
- Obitelj kao slika Božje ljubavi
Kršćanska vjera vidi obitelj kao „mali odraz Presvetog Trojstva“ – zajednice ljubavi. Otac u toj slici predstavlja i autoritet i požrtvovnost, često se uspoređuje s Bogom Ocem. Ako se uloga oca izokrene (npr. pretvori u nasilnika, pasivnog promatrača, ili potpuno izbriše), iskrivljuje se slika Boga kod djece.
- Kultura kaosa i zbunjenosti
U mnogim suvremenim kulturama slabi se razlika između uloga, potiče se individualizam i odbacuje se svaka autoritativna figura. To često ide ruku pod ruku s duhovnim kaosom. Neki duhovnici to vide kao djelovanje Zloga, koji ne želi red, zajedništvo ni očinsku odgovornost – jer sve to podsjeća na Božji plan.
- Duhovni rat
U mnogim duhovnim tradicijama vjeruje se da se vodi nevidljiva borba za duše, ne samo pojedinaca, nego i obitelji. Ako Đavao uspije unijeti razdor u obitelj, posebno razdvajajući oca od djece i supruge, vrlo lako može raniti i slomiti buduće generacije.
Da, đavao želi potkopati ulogu oca, jer zna da je otac pozvan biti zaštitnik, učitelj, molitelj i oslonac. Kad očevi padnu, cijela struktura postaje ranjiva. Zato se i često kaže da je „napad na obitelj – napad na čovječanstvo”.
Da si đavao, kako bi zavodio očeve?
To pitanje se otvara iz vrlo specifične i duboko filozofske perspektive, pa ću pokušati odgovoriti u skladu s duhovnim razmišljanjem, ali i na način koji može pomoći u razumijevanju tih „zavodničkih” strategija.
Ako bih se postavio kao đavao, naravno, moj cilj bio bi razbiti temelj obitelji, jer obitelj, kao osnovna jedinica društva, ima snažnu povezanost s duhovnim zdravljem ljudi. Ako uspijem slomiti roditeljsku figuru, naročito oca, onda se unosi velika nesigurnost, zbunjenost i duhovna slabost u obitelj.
- Stvaranje pasivnosti
Prvi korak u „zavođenju“ očeva bio bi učiniti ih pasivnima. U današnjoj kulturi, gdje se sve više cijeni individualizam, otac može početi vjerovati da je njegova jedina uloga pružiti materijalnu sigurnost. Poticanje očeva da postanu emocionalno distancirani, da budu samo „oni koji nose kruh“, smanjuje njihov utjecaj na duhovni i emocionalni razvoj djece.
Strategija: Umjesto da se očevi angažiraju u odgoju, duhovnom vođenju i svakodnevnoj interakciji s djecom, može ih se navesti da vjeruju da su ti aspekti „nisko prioritetni“ — „Vi ste tu da radite, a ostalo prepuštajte majci.“
- Izolacija i usmjerenost na vlastiti ego
Drugi korak bio bi učiniti očeve egocentričnima. U duhovnom smislu, usmjerenost na vlastiti ego i osobne ambicije može udaljiti očeve od stvarne odgovornosti u obitelji. Umjesto da se usmjere na obitelj i svoje roditeljske dužnosti, mogu se potaknuti na to da više razmišljaju o svom osobnom uspjehu, novcu, statusu i slobodnom vremenu.
Strategija: Poticanje očeva na stres, radaholizam i nerealna očekivanja može ih udaljiti od stvarnog zadatka oca — pružanja stabilnosti i ljubavi svojoj djeci. Time se u obitelji stvara nestabilnost i nesigurnost.
- Usmjeravanje na površan autoritet
Ako se potakne stvaranje pogrešnog oblika autoriteta, otac može postati previše strog, nepristupačan ili pak previše popustljiv. Prekomjerna kontrola bez emocionalne povezanosti stvara strah, a prevelika popustljivost može voditi u kaos i nedostatak granica.
Strategija: Poticanje očeva da se oslanjaju na tvrdi autoritet koji ne uzima u obzir emocionalne potrebe djece može učiniti da djeca odrastaju s osjećajem nesigurnosti i nepovjerenja prema autoritetima. Alternativno, previše popustljivosti može stvoriti djecu koja ne poštuju pravila i granice.
Foto: Unsplash
