Vrijeme kada slavimo Svetog Duha poznato nam je kao vrijeme kršćanske Pedesetnice. Pravi je trenutak za sve koji vjeruju u Trojedinoga Boga, a bave se nekom vrstom vodstva ljudi, da se upoznaju s posebnim područjem liderstva koje je u znanosti poznato i opisano kao „karizmatično liderstvo“.
Karizmatično liderstvo nije područje koje proučava teologija niti kršćanska filozofija, već znanstvene discipline menadžmenta, poduzetništva, psihologije i sociologije. Karizmatično liderstvo nije pojam koji se odnosi samo na poduzetništvo i menadžment, već na vođenje svih oblika društvenih zajednica. Ovaj termin je prvi put 1910. godine upotrijebio njemački znanstvenik, ekonomist i sociolog Max Weber koji je riječ „karizma“ povezao sa Svetim pismom.
Webera se smatra jednim od začetnika sociologije i učenja o društvenim organizacijama koji je dao veliki doprinos teoriji menadžmenta. Jedno njegovo učenje o karizmatičnom utjecaju pojedinca na društvo trebalo bi izazvati zanimanje produhovljenih teologa, jer ga danas tumače mnogi sociolozi, psiholozi i ekonomisti – po mom dubokom uvjerenju, na potpuno neadekvatan način.
Weber je identificirao tri izvora društvenog i organizacijskog utjecaja koji pojedinac može imati na zajednicu, a koji se i danas smatraju znanstveno utemeljenim. To su prema Weberu: 1) tradicionalni – koji se može povezati sa znanjem, 2) pravni – koji proizlazi iz pozicije u organizaciji i 3) karizmatski – Božja darovitost. Prva su dva izvora teme oko kojih se postiže opći konsenzus u razumijevanju. Međutim, treći izvor utjecaja ne može se tumačiti filozofsko-racionalnom metodom već vjerom i izaziva prijepore.
Weber je kao vjernik i znanstvenik spoznao da postoje karizmatične osobe koje imaju izvanredan utjecaj na društvo kojem pripadaju, a koji se ne može tumačiti bez govora o Bogu. Prototip takvog utjecaja prepoznao je u svetom Pavlu apostolu koji je svojim djelovanjem pokrenuo velike promjene u poganskim zemljama. Weber je prepoznao da je Pavao imao izvanredan utjecaj na poganske mnogobožačke i tisućljetne kulture koje su pod Pavlovim nekonvencionalnim djelovanjem primale nove poticaje na promjenu. Utjecaj svetog Pavla na širenje kršćanstva u poganskim zemljama bio je enorman i ne može se objasniti znanstvenim metodama niti racionalno. Naime, Pavao nije naviještao neku ideologiju kojoj se lako prilagoditi i koju je lako razumjeti, već učenje Isusa Krista koje zahtijeva potpunu čovjekovu promjenu i predanost. Možemo li uopće zamisliti kakva je snaga utjecaja morala biti djelatna po Pavlu kada su Grci i Rimljani prelazili na kršćanstvo i napuštali štošta od tisućljetne mnogobožačke kulture i sustava vrijednosti te prihvaćali potpuno novu kulturu i vrijednosti. Činjenica da je to Pavao činio bez prisile, sam i snagom vjere je fascinantna.
Weber je smatrao da je činjenica postojanja karizmatskog utjecaja na društvo neupitna i da treba zauzeti svoje mjesto u teoriji sociologije i menadžmenta. Weber je vodstvo pojedinca pod utjecajem Božjih nadahnuća nazvao „karizmatsko liderstvo“. Teorija suvremenog menadžmenta niti moderni teoretičari sve do danas nisu ništa novo spoznali na tom području. Štoviše, mnogi danas tumače da se to „karizmatsko liderstvo“ može naučiti nekim ljudskim načinima svladavanja vještina. Međutim, takva su tumačenja sama po sebi kvaziznanstvena i neutemeljena. Zauzet ću ovdje čvrst stav i izreći istinu. Karizmatsko liderstvo ne može se tumačiti bez Duha Svetoga, jer je sama riječ karizma povezana s posebnim darovima Duha Svetoga. Karizme ne mogu tumačiti ateistički znanstvenici, jer ne vjeruju u Božju egzistenciju. Također, karizme ne mogu adekvatno tumačiti niti oni koji sebe nazivaju vjernicima, pa bili to i pripadnici klera koji u karizmama Duha Svetoga ne vide osobni poziv na djelovanje niti za njih to predstavlja posebno vrijedan dar od Boga, već samo dio povijesti i predaje Crkve.
Koliko je važno razumijevanje da je karizma dar Duha Svetoga, a ne neki racionalno objašnjiv čovjekov uspjeh, govori upravo primjer Taržanina Savla, odnosno apostola Pavla. Pavao, dok se zvao Savao i dok još nije primio posebne darove Duha Svetoga bio je visokoobrazovana osoba i vrhunski intelektualac poput mnogih koji se danas zanose knjigama i citatima raznih filozofa i drugih. Savao je progonio kršćane i to toliko zdušno da je kao progonitelj bio uz one koji su kamenovali svetog Stjepana vjerujući da čini dobro za Boga. Njegova su uvjerenja bila strogo filozofsko–racionalna i pod razumskim utjecajem Zakona, bez duhovnih spoznaja i poticaja Duha. Premda je revnovao za Zakon, činio je to samo razumom i bez srca pa zato nije spoznao da progonom prvih kršćana zapravo progoni Isusa Nazarećanina.
Isus se Savlu ukazao u Svjetlosti, srušio ga na zemlju i upitao: „Zašto me progoniš?“ Sjetimo se da je pred Isusom na isti način pala na tlo rulja koja ga je došla uhititi u Maslinskom vrtu. Isus je na takav način iskazao svoju dominaciju Riječju. Rulja se nije obratila na Isusov poziv, ali Savao jest! Savao je bio zaslijepljen i oboren na tlo pa je skršene snage tijela i uma upitao poniznim glasom: „Tko si, Gospodine?“ Znao je da njega može oboriti samo netko puno jači od njega samoga. Božjom intervencijom u trenu se srušilo sve u što je vjerovao. Primio je pravu pedagošku poruku da se Boga ne spoznaje samo propadljivim tjelesnim osjetilima, već najprije unutrašnjim duhovnim osjetilima. Da čovjekova snaga nije um i tijelo već duh i vjera. Zato se Isus nije ukazao u ljudskom tijelu u kakvom je hodio po zemlji da ga Savao vidi, opipa i razumije, već u duhovnoj Svjetlosti kakav jest u vječnosti da ga Savao osjeti, spozna i da vjeruje.
Isus se svojim ukazanjem intelektualcu Savlu očitovao tako da ovaj shvati da postoji nova dimenzija spoznavanja i da mora napustiti stara uvjerenja i životna opredjeljenja. Zašto je Isus to učinio tako radikalno? Zašto nije bilo dovoljno svjedočanstvo ili čudo nekog od okovanih vjernika kojeg je Savao privodio u tamnicu? Savlov intelektualan um zatomio je njegova duhovna osjetila. Savao je bio istovremeno intelektualni div i duhovni patuljak. U čitavom Izraelu nije bilo intelektualno jače osobe niti boljeg poznavatelja Zakona od Savla, ali nije bilo niti većeg progonitelja Sina Božjega od Savla. Njegov intelektualni um bio je superioran nad drugima. Bio je superiorniji od umova mnogih znanstvenika koji u racionalnoj spoznaji vide božanstvo, a jezik vjere smatraju zaostalom tradicijom. Razlika između Savlovog intelektualnog uma i umova mnogih liberalnih i ateističkih znanstvenika i političara jest u činjenici da je Savao sve radio s mišlju da služi Bogu, a ovi sve čine s mišlju da Boga nema. Zato se Isus očitovao Savlu i tražio njegovu osobnu promjenu, ali se ne očituje tolikima s diplomama koji su puni sebe. U pismu zajednici u Kornitu Pavao piše: „Znanje nadima, a ljubav izgrađuje. Ako tko misli da što zna, još ne zna kako treba znati“ (1 Kor 8, 1-2). Najčitanija i najviše citirana djela nisu znanstvena koja svjedoče za neku znanstvenu istinu, već Pavlova koja svjedoče za Krista koji je Istina! Pavao je znao da je Duh Sveti potpuno promijenio njegov način spoznavanja i da je racionalna spoznaja nedovoljna za spoznaju prave istine. Imao je vlastito iskustvo promjene i znao je „kako treba znati“. Toliko puta je Pavao pošao u jednom smjeru, a onda bi se Duh Sveti očitovao i rekao mu da ide u drugom smjeru i Pavao bi poslušao i hrabro krenuo u nepoznato, tamo kamo razum ne bi pošao. Razum podčinjen Duhu ne propitkuje, već vjeruje. Pavao je zato činio vrhunske pothvate.
Današnjem svijetu toliko su potrebni karizmatični lideri, karizmatični političari, karizmatični vjernici, karizmatični znanstvenici, karizmatični svećenici i biskupi, kršteni u sili i snazi Duha Svetoga, kršteni u vatri i ognju Duha Svetoga, neustrašivi i nepokolebljivi, sposobni razlučiti laži i podvale svijeta i zloga, Pavlovim primjerom ustrajni u osluškivanju i izvršavanju onoga što Duh Sveti želi. Današnjem svijetu koji je pao u liberalno poganstvo i povukao velik dio crkvenog klera u racionalno filozofiranje i dijalog sa svijetom potrebno je izvanredno djelovanje Duha Svetoga kroz Crkvu. Svijet mora upoznati da iznad svega djeluje Božja mudrost i snaga koja posramljuje umišljene i one koji su puni sebe. Ljudi koji su puni sebe ne mogu dopustiti Duhu Božjem da ih vodi, jer nema mjesta u njihovim srcima od tolike ljubavi prema sebi i karijeri. Svijetu su danas potrebna svjedočanstva vjere u izvanredne Božje zahvate na područjima ozdravljenja, iscjeljenja, oslobođenja od zlih sila, svjedočanstva obitelji s brojnom djecom o životu s Kristom, svjedočanstva poduzetnika o financijskom blagoslovu kroz osluškivanje Božjih poticaja, svjedočanstva vrhunskih znanstvenika o rezultatima i spoznajama vođenih Duhom Božjima.
Vjernik koji dugo vremena osluškuje glas Isusov kroz molitvu naučio je prepoznavati glas koji je od Gospodina. Nije li Isus rekao: „Ovce moje slušaju glas moj i idu za mnom.“ Vjernici koji su kršteni u Duhu ne trebaju se opravdavati onima koji manipuliraju govoreći „ljubav, a ne karizme“. Kada karizme ne bi bile potrebne, Bog ih ne bi dao svojoj Crkvi. Nema prave ljubavi bez djelovanja karizmi u čovjeku. Zato se vjernici ne trebaju povoditi niti slušati one koji govore protiv djelovanja karizmi, već trebaju slušati Duha Svetoga koji je pravi Bog. Govor protiv karizmatskog djelovanja nije govor u Isusovo ime koji koristi vjernicima i Crkvi, već govor u vlastito ime koji štiti nečinjenje govornika na štetu Crkve. Što su rekli Petar i apostoli Velikom svećeniku i drugima iz Vijeća koji nisu htjeli slušati Duha Svetoga kad im je Isus govorio, već su im zabranili da govore i čine djela u Isusovo ime: „Treba se najprije pokoravati Bogu, a onda ljudima“ (Dj 5, 29). Zato i reče Gospodin za sva vremena: „No kada dođe on – Duh Istine – upućivat će vas u svu istinu“ (Iv 16, 13). Stoga Bogu hvala na predivnim darovima Duha Svetoga! Bogu hvala na Crkvi i sakramentima. Bogu hvala na svim svećenicima i vjernicima koji su svjedoci žive Isusove vjere.
Foto: Pixabay
