Donosimo drugi i posljednji dio članka o. Jacquesa Philippea o današnjoj potrebi za očinstvom. U njemu autor obrađuje posljednje dvije od četiri posljedice odsutnosti očeva u suvremenoj kulturi. Prvi dio članka možete pročitati pomoću ove poveznice.

  1. Bez očinstva sloboda postaje previše opterećujuća

Sljedeća posljedica ostavljanja Boga po strani i odbacivanja svih oblika očinstva jest to da pitanje slobode, koje je povezano s odgovornosti, postaje vrlo problematično.

Bez pozivanja na Boga, riskiramo da postanemo neodgovorni. „Ako Bog ne postoji, sve je dopušteno!“, istaknuo je Ivan Karamazov u romanu Dostojevskog, „Braća Karamazovi“. Društvo bez očeva tako riskira da postane svijet neodgovornih ljudi. Moramo uzeti u obzir da naša kultura stvara sve veće i veće narcise, to jest ljude koji ne slijede drugi zakon osim zadovoljstva, nikakva druga pravila osim zadovoljenja svojih želja.

Međutim, u društvu postoji i suprotan problem: ne odsutnost, već vrsta prekomjerne odgovornosti. Mislim da se ovdje javlja stvarno pitanje: naše društvo postaje sve slobodnije, društvene norme se nameću sve manje, sve je češće loše ponašanje koje se smatra prihvatljivim, a niz mogućih neograničenih ljudskih izbora sve je veći. Uzmimo primjer spolnosti. Zbog razvijanja stajališta o tome pitanju i zbog promjena u pogledu seksualnosti, što je sve dovelo do širenja teorija o rodu, mogući izbori u ovoj domeni uvelike su se proširili, u smislu seksualnog ponašanja, sastava obitelji, razmnožavanja i slično. Stigli smo do točke kada mali dječak ili djevojčica riskira da ga jednog dana dovedu do pitanja: Ostajem li takav kakav jesam ili ću promijeniti spol? Par koji znam nažalost se suočio s točno ovom situacijom: njihova 17-godišnja kći odlučno je tražila promjenu spola!

Ovdje imamo paradoks goleme slobode s jedne strane, ali s druge strane odbijanje Boga, odbijanje bilo kakve objektivne istine. Suočena s posljednjim, osoba je u konačnici sama u odlučivanju, a svaka se osoba tereti za konstruiranje vlastite istine i za prosuđivanje vrijednosti njezinih odluka. Ogromna sloboda teži na ramenima pojedinca, a nikog nema da pomogne razabrati što bi bilo dobro među mogućim odlukama i za pojedinca i za druge. Ovo je jedna od uloga očinske figure, ne da otuđi ili slomi ljudsku slobodu, već da je podrži i usmjeri prema izboru. U nedostatku ove podrške i orijentacije, sloboda riskira da postane ludost jer nema kompas i postaje preveliko opterećenje za ljudska ramena.

Kad napustimo Očevu kuću, može doći do svojevrsnog opijanja slobodom. „Napokon, mogu raditi što god želim!“ No postoji velik rizik da se od toga prijeđe do razočaranja, pa čak i tjeskobe, pod teretom slobode koja postaje preteška za nošenje.

Uvjeren sam da je neka vrsta tjeskobe prisutna u našem svijetu, posebno za mlade na vrhuncu odraslog života, čiji je glavni uzrok to što imaju veliku širinu, toliko mogućih izbora, ali bez ikog u blizini, bez očinske figure koja bi im pomogla u ostvarivanju ove slobode. Odsutnost ili abdikacija pravih očeva i njihova zamjena lažnim prorocima libertarijanske revolucije riskira odlazak mladih osoba u nepodnošljivu tjeskobu.

  1. Bez očinstva nijedno bratstvo nije moguće

Francuska je republika usvojila slogan „Sloboda, jednakost, bratstvo“ kao svoj moto. Kršćanin se također mora pretplatiti na ovu krilaticu, samo bi za njega bilo pametno primijetiti da je vrlo teško uspostaviti istinsko bratstvo među svima bez priznavanja neizreciva Božjeg očinstva. (Baš kao i bez pozivanja na Boga, teško je vidjeti što ostaje od slobode i jednakosti!)

Kad shvatimo da imamo zajedničkog Oca, lakše je prihvatiti jedni druge kao braću i sestre, prepoznajući svoju jednakost i duboko dostojanstvo, preuzimajući dužnosti i odgovornosti koje imamo jedni prema drugima.

U nedostatku oca, kako prepoznati svoju braću i sestre, sinove i kćeri iste obitelji, ljude istog podrijetla i istog dostojanstva? Koji je temelj bratstva?

Sveto pismo nema idealističku ili romantičnu viziju bratstva. Ako Psalam 133 ističe „Gle, kako je dobro i kako je milo kao braća zajedno živjeti“, Biblija istodobno pokazuje spoznaju da je istinsko bratstvo vrlo teško. Pogledajte odnose između Kajina i Abela, Jakova i Ezava, Josipa i njegove braće. Takva rivalstva i sukobi! Ali uvijek postoji mogućnost njihova rješavanja. Josip oprašta i pomiruje se sa svojom braćom.

Stvarnost jedinstvenog božanskog očinstva, prihvaćanje Očeve milosti i milosrđa u Sinu, uvijek otvara put pomirenja i oproštenja. „Doista, koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste. Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!“, kazuju Pavlove predivne riječi (Gal 3, 27-28).

Kad se odbiju Bog i otajstvo Njegova očinstva, jedinstvo ljudske obitelji postaje mnogo teže. Kroz evoluciju današnjeg društva možemo jasno vidjeti kako odbacivanje Boga – cijelog očinstva, istine koja je mjerodavna za sve – posljedično čini odnose među osobama sve više i više ispunjenima sukobima. Ono što vlada umjesto jedinstva jest suparništvo, trajno natjecanje koje vlada svugdje. Muškarac i žena postaju neprijatelji jedno drugome, društveno se tkivo raspada, nepovjerenje i nasilje sve se više uvode u odnose između ljudi i različitih društvenih skupina.

Upravo smo pogledali poteškoće i patnje koje donosi odsutnost očinstva. Sve nas to ipak ne bi trebalo obeshrabriti. Moramo to vidjeti kao snažan poziv za povratak Bogu, „od koga ime svakom očinstvu na nebu i na zemlji“ (Ef 3, 15).

Tamo gdje je ljudsko očinstvo odsutno ili ga nema, kao u životima mnogih ljudi, božansko očinstvo može pružiti izvor obnove i iscjeljenja. Hitno je naviještati evanđelje, dopuštajući da svaka osoba otkrije nježno i snažno Božje očinstvo, otkrije Krista kao sliku i instrument Očeva milosrđa, primi izljev Duha Svetoga zbog kojeg svi vapimo „Abba! Oče!“, koji svjedoči „svojim duhom da smo djeca Božja“ (Rim 8, 15-16). Svaka osoba mora čuti glas Oca koji govori, kao što je to učinio Isusu, „Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!“ (Mk 1, 11).

Također moramo ustrajno moliti Boga da odgoji ljude u društvu i u Crkvi, posebno svećenike, koji su autentični odraz Božjeg očinstva.

o. Jacques Philippe

 

Preuzeto sa stranice catholiceducation.org.

Preveo: K.P.

Foto: Pixabay