Foto: Pixabay
Sveto pismo počinje s izvještajem o stvaranju. Bog je izlio svoju kreativnost na svijet, ispunivši ga životom i izobiljem. Posljednjeg dana stvaranja Bog je stvorio čovječanstvo na svoju sliku kao kulminaciju i krunu svoga rada. Bog se tada divi svome djelu i daje mu iskonski blagoslov: „i bijaše veoma dobro‟ (Post 1, 31).
Vidimo po izvještaju o stvaranju kako blagoslov nije ništa drugo nego proglašavanje čije inherentne vrijednosti i urođene dobrote. Kada Bog blagoslivlja stvaranje, on ga proglašava „veoma dobrim.‟
Isto tako, kada mi blagoslivljamo Boga, mi proglašavamo Njegovu dobrotu – izvor svega što postoji, vječno vrelo života i radosti.
Unutar svakoga od nas je želja da bude blagoslovljen. To jest, mi želimo znati, pored naše osobnosti ili izgleda, da je srž našeg bića dobra, čak veoma dobra. Čeznemo za nekime tko će nam reći da je dobro što postojimo.
Mi želimo – ne, mi trebamo – znati da mi nismo pogreška, da nismo promašaj i nedostojni ljubavi.
Ako ne primimo taj blagoslov, to postane vrlo bolno za nas, iako ta bol često ostaje nesvjesna. Bez tog blagoslova, možemo razviti sve vrste štetnog i čak patološkog ponašanja u potrazi za afirmacijom za kojom čeznemo.
Najveći dar koji otac može dati djetetu, osobito svome sinu, jest blagoslov. Ocu je dano da udijeli svoj blagoslov, jer onog trena kada dijete postane svjesno da otac postoji, ono čezne za njegovom afirmacijom, odobravanjem, njegovom ljubavlju.
Očevi, blagoslivljajte svoju djecu. Jasno im pokažite riječju i djelom da je dobro što postoje. Pored njihovih vještina, vrlina, inteligencije, pored svega što rade, da se radujete s njima. Da za njih imate ljubav koja se ne mora zaslužiti i koja proizlazi iz činjenice da su dobri i vrijedni ljubavi u srži onoga što oni jesu.
Kakva je to istina koja mijenja život! Koliko bi naši životi bili drukčiji da smo bili blagoslovljeni na takav način.
Očev se blagoslov ne može izraziti riječima. Često se daje darom pažnje, prisutnosti, slušanja. Pronalazi se u odbijanju očeve tendencije da svoju djecu učine po svojoj slici, da ih natjeraju da postignu neku daleku mjeru za uspjeh, da ih potiču da postanu ono što mi nismo uspjeli postati.
„Možda nisi bogat, možda nisi sposoban ostaviti bilo kakav imetak svojoj djeci,‟ rekao je sv. Ambrozije, „no možeš im u nasljedstvo ostaviti jednu stvar: svoj blagoslov. Jer bolje je biti blagoslovljen nego bogat.‟
Kriza naše kulture jest kultura očinstva. Slabi, neprisutni ili čak nasilni očevi su uvelike odgovorni za propadanje društva i postoje istraživanja koja to potvrđuju. Stoga će iscjeljenje kulture poteći samo kada se očinstvo uistinu prigrli i počne živjeti. Ono će poteći iz očeva koji blagoslivljaju svoju djecu, ne samo riječju nego i djelom.
Objavljeno uz dopuštenje stranice: catholicgentleman.net.
Preveo: K.P.
