Kako se možemo pobrinuti oko toga da sljedeća generacija uspješno prihvati našu katoličku vjeru? To je jedno od najvažnijih i najmučnijih pitanja s kojim se američki katolici suočavaju u vrijeme opadanja članstva i posjećenosti crkava.
Anketa provedena prošle godine pokazala je da je više od trećine mladih katolika planiralo ne toliko redovito prisustvovati misi nakon pandemije (kad god to bilo).
Velik dio odgovora leži u tome kakvi smo mi kao roditelji. To je argument koji je iznio nadbiskup José H. Gomez iz Los Angelesa, koji je u nedavnom članku napomenuo da je „prenošenje vjere jedan od najvažnijih izazova s kojima se danas suočavamo u Crkvi.“ To je onaj isti nadbiskup Gomez koji je kao predsjednik Konferencije katoličkih biskupa SAD-a izdao kontroverznu izjavu u vezi s pobačajem povodom inauguracije predsjednika Joea Bidena – izjavu koja je izazvala bijes kardinala Blasea Cupicha. Nadbiskup Gomez također je snažno nastojao obraniti integritet euharistije, u doba kad se političari (poput gospodina Bidena) pojavljuju u redu za svetu pričest, a javno se protive crkvenom učenju o pobačaju. Možda djelomično gledajući moralni primjer nadbiskupa Joséa Gomeza – kao i njegove vlastite komentare u nedavnom članku – možemo razabrati neka rješenja ove krize prenošenja vjere.
I sam nadbiskup Gomez oslanja se na istraživanje Christiana Smitha i Amy Adamczyk, čija knjiga Predaja vjere: Kako roditelji svoju vjeru prenose na sljedeću generaciju raspravlja o štetnim učincima sekularizma, individualizma, konzumerizma i relativizma na našu naciju i njezinu mladosti. Kao što Gomez s pravom primjećuje, što više naš vlastiti način života prihvaća te trendove, to više on nagriza „vjerske identitete naše djece i njihovu sposobnost donošenja moralnih sudova.‟ Uzmimo redom svaki od ova četiri trenda i razmotrimo kako oni narušavaju našu sposobnost prenošenja naše vjere na sljedeću generaciju.
Sekularizam: Prijetnja sekularnog obrazovanja svakako je velika za današnju mladež, s obzirom na sve agresivnije i netolerantnije promicanje načela seksualne revolucije. Školski odbor Okruga Loudoun, najbogatijeg okruga u SAD-u, nedavno je izglasao dopuštenje biološkim muškarcima da se natječu u sportu za djevojčice. (Arlingtonska biskupija je nedugo nakon toga posredno ukorila to prihvaćanje „transrodne ideologije‟ vlastitim dokumentom koji objašnjava crkveno učenje o toj temi.) No, ne radi se samo o spolu u školama – mnoge sekularne institucije (čak i javne knjižnice) sve su više neprijateljski raspoložene prema katoličkoj vjeri.
Individualizam: Jedna od najvidljivijih manifestacija štete individualizma je pojačano oslanjanje na tehnološke uređaje koji nas, iako obećavaju digitalnu vezu i zajednicu, zapravo čine usamljenijima i nepovezanima. Mnoga američka djeca nisu sposobna zabaviti se igrama i aktivnostima koje su nekad definirale gradska i prigradska naselja, pa su umjesto toga stalno vezana. Štoviše, ove digitalne zajednice ne uspijevaju njegovati stvarne, tjelesne odnose s drugom djecom, već umjesto toga potiču narcisoidno slavljenje (pažljivo njegovanog) ja.
Konzumerizam: Naše digitalno doba također pogoršava američke potrošačke tendencije, jer se stalno hranimo lažima da nam je potrebno više i bolje. Kao roditelj četvero male djece, začuđen sam time da čak i pod mojim budnim očima skupljamo sve više i više stvari koje uspijevaju plijeniti pažnju moje djece samo u najkraćim trenutcima. Ipak, ne samo stvari, već čak i ljudi postaju sve komotniji. Širenje pornografije putem pametnih telefona uči djecu da se seks (i ljudi) mogu kupiti i prodati.
Relativizam: Uobičajeno je čuti da su sve vjerske tradicije manje-više iste, jer sve uče o višoj sili, potrebi za molitvom ili meditacijom i važnosti biti ljubazan prema drugima. To se onda proširuje i na etiku: sve dok ne povrijedite drugu osobu, svako ponašanje je prihvatljivo. Naravno, postoji i određena nedosljednost u relativističkom razmišljanju, s obzirom na to da mnogi njezini zagovornici sada tvrde da se to ne odnosi na nečije ideološke neprijatelje (koje jednostavno treba otkazati, ukloniti s liste i gurnuti na margine).
Nije teško identificirati kako ta četiri trenda potkopavaju prenošenje katoličke vjere. Sekularizam potiče mlade katolike da na svoja naslijeđena uvjerenja gledaju kao na zastarjela i neusklađena sa širim društvom. Individualizam ih uči da je ispunjenje vlastitih želja i slavljenje sebe ono što je najvažnije u životu. Konzumerizam rađa sebičnošću i promatra odnose isključivo kao transakcije. A relativizam narušava našu vjeru u apsolutnu istinu.
Dakle, kako ističi nadbiskup Gomez: „Današnji mladi ljudi ne razmišljaju u terminima drevnih vjerovanja ili nepromjenjivih istina. Umjesto toga, oni Boga smatraju ljubaznim stvarateljem koji ne osuđuje, već samo želi da ljudi budu sretni i da se osjećaju dobro u sebi; njihov ‘Bog’ traži samo da ne budemo zli prema drugim ljudima.‟
Ako je takav Bog propovijedan našoj katoličkoj mladeži u našim crkvama i zajednicama mladih, trebamo li se iznenaditi ako se ne trude vratiti se u Crkvu kako bi se vjenčali ili krstili svoju djecu? Isus i euharistija za njih nisu Put i Istina, već samo jedna moguća istina ili put među mnogima. Što nam je onda činiti?
Prvo, kaže nadbiskup Gomez, moramo priznati da su „roditelji jedini pojedinačno najveći utjecaj na vjerski identitet, uvjerenja i praksu svoje djece – daleko važniji od vršnjaka, učitelja, zajednica mladih ili čak vjerskog odgoja.“ Stoga sve što činimo sa svojom djecom i za djecu služi kao kateheza, htjeli mi to ili ne. Ako smo stalno na našim uređajima ili se upuštamo u potrošački način života, ne bismo se trebali čuditi ako naša djeca takve aktivnosti vide kao put do sreće i ispunjenja.
Alternativno, ako savjesno odlučimo biti „prvi učitelji vjere“ našoj djeci, ona će shvatiti da je to neprocjenjivo za naš identitet. Uključimo li molitvu u svoje svakodnevne obiteljske aktivnosti, naša će je djeca shvatiti kao „normalne navike zdravih ljudi.“ A ako i sami težimo biti sveci, priznajući svoje propuste i mane te težimo pravednosti, i naša će djeca biti sklonija učiniti isto.
Znam da me čeka dug put u tome pogledu. U više od osam godina roditeljstva napravio sam svoj dio grešaka i nastavljam to činiti. Ali također znam da su se moja djeca navikla na to da im se tata ispričava – možda zato što je izgubio živce ili je bio pregrub – i nadam se da će vidjeti njegovu skrušenost kao dokaz da ih njihov otac, ma koliko nesavršeno, voli i da im služi. Oni znaju da molim za njih (i s njima) svaki dan. Svakodnevno svjedočenje kršćanske vjere moga oca zasigurno me nadahnulo da sačuvam taj neprocjenjivi dar. Moramo moliti našeg Gospodina da nama (i našoj djeci) podari milost da učinimo isto.
Preuzeto uz dopuštenje sa stranice crisismagazine.com.
Preveo: K.P.
Foto: Unsplash
