Kojoj dugujem što radošću sam ispunjen
I što se osjećaji moji bude kad budimo se mi
I što istog trena počinak dolazi kad vrijeme je sna.
Skladno disanje ljubavnika kojih tijela mirišu jedno drugom
Koji misle iste misli bez potrebe da se zbori
I tepaju iste riječi bez potrebe da se neki smisao rodi.
Neće od zlovoljnog vjetra se zalediti
Nit od sumornog tropskog sunca uvenuti
Cvijeće u cvjetnjaku koji je naš i samo naš
Al posveta je ova da je drugi čita:
I bliske su ovo riječi u javnost tebi upućene.
T.S. ELIOT (1888. – 1965.)
